Ljubav, strast i dimenzije partnerske povezanosti

U ljubavi jedno drugom želimo biti što bliži, a da bi postojala želja, moramo biti donekle udaljeni. Dinamika između ljubavi i slobode, između
predanosti i autonomije je ono što odnos čini živim.

Ljubav, intima, strast, bliskost, želja... Pojmovi putem kojih naslućujemo i istražujemo samu jezgru partnerskih odnosa. Kao i sva druga velika životna pitanja, i pitanje veze je višeslojno, začudno i paradoksalno. Veliki broj veza se prekida zbog pomanjkanja želje, a još veći broj opstaje u području bez strasti, u navici povezivanja na iste, sigurne načine koji ne vode nikuda dalje, dublje, drugdje.

U dugogodišnjim odnosima, nakon stalnog gledanja partnera "istim očima", počinjemo negirati njegovu složenost i navikavamo se na predodžbu koju smo o njemu skrojili iz potrebe za prepoznatljivim redom koji nazivamo zajedništvom. Međutim, "sužavajući" partnera "sužavamo" i sebe. U ime ljubavi, sigurnosti, obitelji ili nečeg drugog za što se držimo, odbacujemo dijelove svoje osobnosti da bi se kasnije pitali kako je moguće da smo u vezi koja nas je ispunjavala, transformirala i poticala veliki dio sebe izgubili.

Nakon što jedni druge fiksiramo u poznate kalupe, nije nimalo čudno da strasti nestaje. U kalupima nema gibanja energije. Psihoterapeutkinja Esther Perel to objašnjava na sljedeći način: "Želja podrazumjeva most koji želimo prijeći. Baš kao što vatra treba zrak, želja treba prostor". To znači da, kako bismo svog partnera ponovno poželjeli, moramo osjetiti određenu udaljnost od njega.

Na pitanje "Kada najviše poželite svog partnera?" Esther Perel je najčešće dobivala dva odgovora: "Nakon što je neko vrijeme bio odsutan" i "Kada ga vidim da strastveno radi ono što voli". U prvom slučaju, odvojenost omogućuje imaginaciju, zamišljanje povezivanja nakon odvojenosti, a u drugom slučaju kroz povezivanje želimo osjetiti dio partnerove strasti koju ulaže dok radi ono što voli.

Za odvajanje od partnera je potrebno prihvatiti svojevrsni rizik. Rizik da mu možda nećemo nedostajati dok smo fizički odvojeni ili rizik da će ga strastveno bavljenje onim što voli trajno odvući iz predanosti odnosu. Međutim, nepreuzimanje takvih rizika se s vremenom može pokazati još riskantnijim.

Dok, ušuškani u poznato, živimo u iluziji da svog partnera jako dobro poznamo, zaboravljamo da je čak i u najdosadnijim brakovima predvidljivost samo iluzija koja niče iz potrebe za sigurnošću. Kada bi sigurnost bez strasti zaista bila čvrsta, onda bi se gubitak strasti možda i mogao opravdati. Međutim, ta sigurnost je samo privid. Njena krhkost postaje očigledna čim jedan od partnera odluči prekršiti ustaljena pravila zajedništva i u odnos unijeti više autentičnog sebe. Nakon toga, dogovori i kompromisi koji su odnos držali stabilnim i poznatim za tog partnera odjednom postaju žrtva koju više ne želi podnositi.

Unošenje više autentičnog sebe u odnos ljulja same temelje veze. Ako nismo onakvi kakvima smo se navikli vidjeti, kakvi smo zapravo? Možemo li takvi novi, drugačiji - skupa? Iz tog staha od ljuljanja, često još više stežemo granice kalupa u koje smo se zatvorili i kreiramo predvidljivost u nadi da ćemo se osjećati sigurnijima, ne sluteći da se tako stavljamo samo pred još veći rizik.

Psihoterapeuti i bračni partneri Hal i Sidra Stone su se pitanjima ljubavi, strasti, bliskosti i kalupa u koje jedni druge zatvaramo bavili dulje od dvadeset godina. Otkrili su da svatko od nas nije samo jedna osoba, nego da imamo više različitih "osoba" u sebi, odnosno više svojih pod-osobnosti. Pod-osobnosti možemo definirati kao specifične energetke uzorke koji su nastajali u različitim periodima života, putem različitih životnih iskustava.

Na primjer, u sebi možemo prepoznati odgovornu poslovnu ženu, razigranu tinejdžericu, njegujuću majku, ranjenu djevojčicu koja se od svih skriva, oštru kritičarku društva, žrtvu koja traži pažnju, suviše pedantnu domaćicu, senzualnu sebe koja uživa u umjetnosti i mnoge druge pod-osobnosti koje međusobno lako mogu ući u konflikt. Na primjer, odgovorna poslovna žena se ne slaže baš najbolje s razigranom tinejdžericom, a njegujućoj majci se nikako ne sviđa kada je preplavi njena unutarnja ranjena djevojčica.

Utemeljene na iskustvima povezanosti u djetinjstvu, unutar obitelji, sve naše pod-osobnosti imaju vlastita pravila ponašanja, vrijednosti, želje i specifičan način komunikacije. I sve nam trebaju. Najveći problem se javlja kada neke od ovih podosobnosti ne podnosimo i želimo ih se riješiti jer smatramo da nam zagorčavaju život. Upravo kada neku od pod-osobnosti odbacujemo, ona preuzima kontrolu i vodi nas kroz život, namećući se: "Vidi me! Tu sam! Postojim!".

Tako se, na primjer, može dogoditi da dugo sputavana pod-osobnost razigrane tinejdžerice odjednom postane buntovna, preuzme kontrolu nad odgovornom poslovnom ženom koja, nakon dugotrajne frustracije poslom, da otkaz i počne "uživati u životu" na način koji nije u skladu s njenom dobi i tako se nađe u velikim financijskim problemima.  Taj preokret se može dogoditi upravo zbog dinamike njenog odnosa s partnerom. Primjerice, ako se njena pod-osobnost odgovorne poslovne žene vezala uz partnerovu pod-osobnost buntovnog tinejdžera koji baš i ne vodi računa o zaradi, izlazak iz pod-osobnosti odgovorne poslovne žene znači i odbacivanje tereta koji joj u partnerskom odnosu donosi uloga skrbnice.

Ili, uzmimo drugi primjer. Reimo da pod-osobnost ranjene djevojčice preuzme kontrolu nad odraslom ženom koja je, između ostalog, i majka, pa ona počne opterećivati svoje dijete žaljenjem putem kojeg samo učvršćuje svoju ulogu žrtve i traži od djeteta da je razumije i doživi, umijesto da ona počne prihvaćati, razumijevati i njegovari ranjenu djevojčicu u sebi. Taj problem također može biti potenciran partnerskim odnosom u kojem žena dobiva premalo empatije i uvažavanja od supruga, pa svoje emotivne potrebe pokušava namiriti preko djeteta.

Sve pod-osobnosti nam trebaju i kada se prema njima odnosimo s njegom i razumijevanjem, one nam uzvraćaju bogatstvom unutarnjeg svijeta. Razigrana tinejdžerica, ako je u sebi prihvaćamo, u život unosi zabavu i bezbrižnost. Ranjena djevojčica, ako je prihvaćena, u život unosi mekoću, nježnost i senzibilitet. Suviše pedantna domaćica, ako je prihvaćena, prestaje biti kontrolirajuća i u život unosi red i dobar dnevni ritam.

Područje života na kojem odbačene pod-osobnosti možda najviše kompliciraju život su partnerski odnosi. Osim što unutar sebe imamo različite pod-osobnosti, tu su i partnerove pod-osobnosti s kojima se naše pod-osobnosti povezuju na način da nam znatno ograničavaju ponašanje, osjećaje i želje. A ograničen unutarnji svijet lako postaje ratna zona, jer se pod-osobnosti počinju boriti i one potisnute se pokušavaju namentuti. Ne pokušavaju se samo nametnuti nama nego i partneru pa mu često izvikujemo parole poput: "Ne budi tako hladan, zar ne vidiš moju ranjivost!", "Teško mi je, podijeli teret odgoja djece sa mnom!", "Sposobna sam, vjeruj u mene i uspjeti ću!"

Međutim, ono što partner uzvraća nije ono što želimo čuti, jer on odgovara iz vlastitih pod-osobnosti. Na "Ne budi tako hladan, zar ne vidiš moju ranjivost!" će možda odgovoriti: "Sve vi žene ste iste, glumite žrtve, a onda kad se mi muškarci smekšamo, zavladate", jer odgovara iz svoje pod-osobnosti tinejdžera kojeg je majka opterećivala svojim emotivnim potrebama i tražila od njega ono što nije mogla dobiti od supruga. Na "Teško mi je, podijeli teret odgoja djece sa mnom!" će možda odgovoriti: "Meni je još teže, po cijeli dan radim!", jer odgovara iz svoje pod-osobnosti dječaka koji je rano ostao bez oca i odmalena radio za cijelu obitelj. Na "Zar ne vidiš kako sam sposobna, vjeruj u mene i uspjeti ću!" će možda reći: "Sve što napraviš, upropastiš", jer odgovara iz svoje pod-osobnosti strogog, kritičnog roditelja.

Kada od partnera uporno tražimo nešto što ne dobivamo, to je dobar pokazatelj da smo zapeli u nekoj od svojih pod-osobnosti koju smo odbacili. Isti obrasci svađi i optuživanja se mogu ponavljati godinama, no u svemu tome ipak postoji i nešto dobro: iako su za obrazac potrebne dvije osobe, za izlazak iz obrasca je potrebna samo jedna. Na primjer, ako se ženina pod-osobnost odgovorne majke povezala s muškarčevom pod-osobnošću samoživog tinejdžera, nakon što žena odustane od pokušaja da "preodgoji" svog partnera i počne se više zabavljati, i njegov samoživi tinejdžer će se povući sa scene, jer za prkos i bunt više nema "goriva".

Međutim, nije riječ o receptu i to ne završava uvijek tako sretno. Svaki izlazak iz obrasca predstavlja rizik. Nakon što povezanost kroz obrazac prestane, pitanje je hoće li partneri jedno prema drugom željeti i moći tražiti nove putove. Unošenje više autentičnog sebe u odnos može u partneru izazvati radoznalost i želju da i on u odnos unese više autentičnog sebe ili može izazvati strah i želju za bijegom iz odnosa koji ga suočava sa samim sobom.

Pri izlaženju iz obrazaca, na snazi je autonomija. Zauzimanje za sebe, naspram zauzimanja za vezu. Međutim, veza bez predanosti ostaje prazna. Autonomija i predanost dva su suprotna pola koja čine paradoks ljubavnih odnosa u kojima nema jasnih rješenja. Nerješiva, a ujedno i neizbježna - pitanja autonomije i predanosti mogu nas samo inspirirati da bolje i dublje upoznajemo sebe, svog partnera i prirodu naših odnosa.

U ljubavi, jedno drugom želimo biti što bliži, a da bi postojala erotska želja, moramo si biti donekle udaljeni. Ta dinamika između ljubavi i slobode, između predanosti i autonomije je ono što odnos čini živim. I, ako nas strah ne navede na stezanje granica, javit će se znatiželja koja inspirira da doznamo što se iza tih granica nalazi. Zadržati želju s jednim partnerom tijekom dugog niza godina znači unositi nepoznato u poznati prostor odnosa. Ili, kao što bi rekao Marcel Proust: "Pravo otkrivanje nije u tome da tragamo za novim prostorima, nego u tome da gledamo novim očima".

Tomica Šćavina, kolovoz 2016.
Članak je objavljen u magazinu Sensa.

13.10.2016