Probudite svoju autentičnu snagu

Otkrijte nešto o sebi i drugima kroz primjere iz života.

Saznajte kako je Matea izašla iz uloge snažne i požrtvovne osobe koja joj je služila za kupovanje prihvaćanja i ljubavi svojih bližnjih.

Matea* ima 36 godina, u braku je tri godine i radi u odjelu za upravljanje ljudskim potencijalima u jednoj velikoj firmi u Zagrebu. Potražila je pomoć zato što je u zadnje vrijeme posao jako umara i opterećuje. Nije joj jasno zašto se to događa, jer nema previše posla i radi upravo ono što je zanima – vodi seminare iz područja komunikacije, prodaje i menadžmenta. Osim toga, njen posao je da motivira ljude i otvara im pozitivnu perspektivu u vezi posla, a za to u zadnje vrijeme kao da nema kapaciteta i zbog toga je na samu sebe jako ljuta.

Odrastanje bez oslonca

Matea je odrasla bez oca, s majkom koja se sasvim oslonila na nju. «Ona je stalno u nekom strahu», komentirala je Matea za svoju majku, «Uvijek joj oko svega treba pomoć i hoće da sve radimo zajedno, kao da smo jedno. Jedva me, prije tri godine, pustila da odselim od nje jer se boji sama spavati u stanu.» Matea se kroz takav odnos s majkom naučila postavljati stalno snažnom, sposobnom i hrabrom. Nije si smjela dopustiti slabost, jer se nije imala na koga osloniti. Kada sam ju pitala smije li na poslu imati loš dan i može li se pojaviti loše volje, odgovorila mi je da je to nedopustivo. Imala je osjećaj da svi ljudi ovise o njoj i da će bez njenog poticaja, entuzijazma i motivacije na poslu sve krenuti nizbrdo. «Zato nabacim smiješak i pravim se da mi je sve lako i jednostavno, a zapravo se osjećam tako istrošeno da bih najradije dala otkaz i počela se baviti aranžiranjem cvijeća.» Kad sam je upitala: «Zašto baš aranžiranjem cvijeća?», odgovorila je: «Zato što ne bih imala nikakve veze s ljudima. Dosta mi je toga da stalno moram svoju energiju davati drugima.»

Ispostavilo se da je i odnos sa suprugom obilježen neravnopravnim odnosom snaga. Matea svog partnera doživljava nježnim, dobrim i društvenim, ali sasvim neambicioznim. On ima vlastitu firmu koja se bavi prodajom rabljenih računala u kojoj je on jedini zaposleni i koja posluje prilično loše, ali on taj «status quo» održava već pet godina. «Njemu je važnije naći se s prijateljima ili igrati igricu na kompjutoru nego zaraditi novac», komentirala je, «Volim ga, ali se ne usudim s njim planirati obitelj, jer imam osjećaj da bih tek onda sve bilo na meni.» Kada sam je upitala ljuti li je to, odgovorila je da se ne može naljutiti na njega «jer je on tako dobar», a kada sam je upitala ljuti li se na majku odgovorila je da se ni na nju ne može naljutiti «jer je ona tako jadna».

Maska snage

Kad sam je upitala da li se i ona sama ponekad osjeća slabom i jadnom, Matea je na to odgovorila da prezire samosažaljenje i da si to nikada ne bi dopustila. «Moja majka se stalno žali i stalno joj je sve teško», dodala je, «Ne želim biti poput nje.» «Dakle, nikakvo pokazivanje slabosti ne dolazi u obzir?», upitala sam, «Što je s prijateljicama? Imaš li nekoga koga možeš nazvati kad ti je loše i popričati malo o tome?» Odgovor sam mogla i sama predvidjeti: «Ja sam ta koja pomaže njima, a kad je meni loše... onda sam najradije sama sa sobom. Ne želim ih opterećivati.»

Matea je duboko u sebi imala usađen osjećaj da mora biti jaka, vedra i uvijek na raspolaganju, inače će je ljudi odbaciti. Sve je krenulo iz odnosa s majkom koja joj je zapravo i dodijelila tu ulogu, jer su je strahovi toliko oslabili da nije znala drugačije nego se osloniti na vlastito dijete. Sa svojih 36 godina, Matei je ta uloga počela smetati, počela joj je predstavljati teret, jer je zaustavljala tijek njenih autentičnih osjećaja – tuge i ljutnje. Tuga je bila etiketirana kao samosažaljenje, a ljutnja kao nepravedna agresija na slabije od sebe. Osim toga, Matea jednostavno više nije mogla glumiti da je «uvijek sve u redu» i to je najviše osjetila na poslu gdje je imala osjećaj da se od nje očekuje upravo to – da bude uvijek snažna, motivirajuća i spremna pomoći drugima.

Transformacija ranjivosti

«Ne mogu vjerovati», rekla je Matea nakon što sam joj objasnila njenu situaciju iz svoje perspektive, «Došla sam ovdje jer više nisam znala kako da pronađem snage za sve te odnose, što privatno, što na poslu, a sada ispada da je moj glavni problem to što sam presnažna.» «To što se praviš da si uvijek snažna», ispravila sam je na što je ona nevoljko kimnula glavom. Prošlo je još nekoliko susreta prije nego je Matea zaista samoj sebi priznala da nosi masku snage i da se srami pokazati bilo kakvu slabost. «Kada bi me ljudi vidjeli slabom, osjećala bih se manje vrijednom», rekla je i zaplakala, «Osjećala bih se neprihvaćenom, nevoljenom.»

Nakon što je osvijestila da je snaga kakvu je do sada poznavala zapravo uloga koja joj je bila dodijeljena tijekom odrastanja, Matea je odlučila početi graditi novu snagu koja se ne temelji na tome da mora biti snažna kako bi služila drugima, već na tome da želi biti snažna radi sebe, radi vlastitog dobrog osjećaja. Ono što joj je stajalo na putu bili su svi oni odbačeni i obezvrijeđeni osjećaji koje je nesvjesno etiketirala kao slabost. U prvom redu, to su bili tuga i ljutnja. Podučila sam je da je ljutnja korijen njene snage i da jedino uz pomoć ljutnje može postavljati granice s ljudima tamo gdje ih ona želi postaviti i da se jedino uz pomoć ljutnje može zauzeti za sebe i, onda kada to želi, čvrsto i sigurno reći «ne». S vremenom je počela prihvaćati i tugu, osjećaj koji rasterećuje i iscjeljuje.

Počela je sve češće prepuštati drugima da se sami nose sa svojim problemima i iznenadila se otkrivši da drugi ljudi nisu tako slabi i nesposobni kao što je mislila. Nakon što je majci prestala stalno biti na raspolaganju, majka je, nakon perioda negodovanja, postala puno samostalnija. «Jednostavno nije imala izbora», komentirala je Matea. Nakon što je suprugu rekla da mu više neće financijski pomagati, nego će radije svoju plaću potrošiti na putovanje (bez njega), on se trgnuo i počeo razmišljati o tome kako bi mogao početi više zarađivati.

Napokon su se i na poslu Matei stvari počele mijenjati. Otkako je počela pokazivati da nije uvijek u top-formi i da ne može uvijek sve sama obaviti, kolege i kolegice su joj počele priskakati u pomoć. Prestala se previše zauzimati za druge i previše davati što ju je iscrpljivalo i dovodilo do osjećaja da svi ovise o njoj. Nakon što je prihvatila svoju slabost i prestala hraniti snagu kojom je kupovala prihvaćanje i ljubav drugih, postala je zrela za gradnju ravnopravnih odnosa u kojima je spremna, kako dati, tako i primiti.

--------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

* Imena i drugi osobni detalji su izmijenjeni radi zaštite privatnosti


Tomica Šćavina, kolovoz 2010.
Članak je objavljen u magazinu Sensa.

07.08.2010