Mjerilo ljubavi


Otkrijte nešto o sebi i drugima kroz primjere iz života.

 

Doznajte kako se Tihana odvikla od vezivanja za nedostižne muškarce.

 

Tihana* ima 37 godina, radi kao novinarka i živi u Splitu, sama. Nedavno je prekinula šestomjesečnu tajnu vezu s oženjenim muškarcem čija žena je bila trudna. Prije toga je bila s još dvojicom oženjenih muškaraca, a zapravo je čeznula za lijepom i stabilnom vezom. Iz nekog razloga, zadnjih godina su je privlačili samo zauzeti muškarci i za svakog od njih je mislila da je onaj pravi.

«Ja stvarno ne znam što se to sa mnom događa», suznih očiju je rekla Tihana, «Ako u nešto vjerujem, onda je to ljubav, a nikako da je ostvarim». Nakon toga je počela pričati kako joj je neugodno, jer ću ja sigurno misliti da je ona grozna osoba, kao i sve njene prijateljice s kojima se u zadnje vrijeme udaljila jer je osuđuju i jer potajno strahuju da ne bi zavodila njihove muževe. Nakon što sam je uspjela uvjeriti da je ne osuđujem, nego cijenim njenu iskrenost i želim je što bolje upoznati kako bi napokon prestala povrjeđivati sebe zaljubljujući se u zauzete muškarce, Tihana se malo opustila.

«Kada nekoga volim, ja bih za njega napravila sve», rekla je, «Promijenila bih svoj život iz temelja, otišla bih na drugi kraj svijeta, što god treba... I dok to traje, čini mi se da bi i on napravio sve. A ipak na kraju ispadne da ne bi napravio ništa». Moj komentar ju je iznenadio: «To znači da sebe i svoj život malo cijeniš. Mislim, ako bi samo tako napustila sve, ako bi žrtvovala svoj svijet za ljubav koja je možda samo naizgled ljubav».

Naizgled... Ta riječ joj je zapela za uho. «Da, to je sve bilo baš naizgled. Izgledalo je kao pravo, a nikada ne bi stvarno postalo pravo, jer bi se on uvijek odlučio za svoju obitelj, a ne za mene».

Kada smo ušle malo dublje u priču, Tihana je uspjela osvijestiti da je u njenoj glavi veličina ljubavi proporcionalna veličini podnesene žrtve. Ako muškarac napusti svoju trudnu ženu u ime «prave ljubavi» s njom, to znači da je njihova ljubav «prava» i da bi i on za nju zaista učinio «sve», baš kao što bi i ona za njega. Kada sam to na ovaj način izgovorila, Tihani je to zvučalo pomalo bolesno i nije joj zbog toga bilo nimalo ugodno, ali se složila da je upravo tako. «Otkud mi to?», začudila se ona.

Do odgovora na to pitanje smo dolazile dugo, jer je na izgradnju takve, pomalo okrutne slike idealne ljubavi, utjecalo dosta različitih faktora. Sedam godina ranije, Tihana je tri godine bila u sretnoj ljubavnoj vezi za koju je mislila da će trajati do kraja života (i, ako je moguće, dulje), a zatim se ludo zaljubila u njegovog prijatelja. Žrtvovala je stvarnu, kvalitetnu vezu koja je u posljednje vrijeme bila počela gubiti na intenzitetu u ime lude zaljubljenosti koja se odvijala uglavnom u njenoj mašti. Promašila je. Dečkov prijatelj nije htio biti s njom, bio je oženjen.

Tihana je nakon toga podsvjesno tražila da se netko jednako toliko ludo zaljubi u nju. To bi joj na neki način došlo kao potvrda njene vrijednosti. Ako je ona toliko visoko mogla vrednovati nekoga, pa napraviti žrtvu i prekinuti kvalitetnu vezu, onda želi da i nju netko tako visoko vrednuje. Bilo joj je jako teško prihvatiti da se ispod cijele te priče krije snažan osjećaj manje vrijednosti.

Još je nešto snažno utjecalo na Tihaninu viziju «prave ljubavi» je to što je njen otac, kojeg je jako voljela, bio nevjeran njenoj majci, ali nikada nije razvrgnuo brak i zaista otišao živjeti s jednom od ljubavnica. Ostali su u lošem braku, u nikakvoj komunikaciji i taj njihov brak dan danas traje, a Tihani bi bilo draže da su se rastali. Ona je bila jedno od rijetke djece koje je htjelo da joj se roditelji rastanu, jer više nije mogla slušati njihove svađe, vrijeđanja i podbadanja. «Imam osjećaj da je moj otac žrtvovao ljubav koju je osjećao prema drugim ženama za loš brak između njega i mame. To nije u redu... Ja sam nekako htjela to popraviti. Htjela sam da neki muškarac napravi ono što je ispravno, da se odluči za ljubav, a ne za loš brak».

Rekla sam joj da je «ono što je ispravno» vjerojatno ispravno samo njoj i da je sigurno puno utjecaja na nju imalo odrastanje u obitelji u kojoj se roditelji nisu voljeli. «Da, moram priznati», rekla je Tihana, «Meni obitelj nije nešto sveto... Ljubav mi je nešto sveto. A možda je i to samo zato što je nisam osjećala u obitelji, pa je tako očajnički trebam».

Fiksacija na muškarca je bila još jedan obrazac koji je pokupila u obitelji. Iako nesretna i zanemarena, njena majka je stalno bila usmjerena na svog supruga. On joj je bio kriv za sve i nije uopće bila u stanju posvetiti se djeci, jer joj je najvažnije od svega bilo ponovo pridobiti suprugovu pažnju koja je lutala u pravcu drugih žena.

Osim što je osvijestila što ju je sve vodilo prema nedostižnim, oženjenim muškarcima, Tihana je odtugovala i činjenicu da onakve ljubavi kakvu je ona zamišljala u stvarnosti nema. Nema ljubavi koja traje, a u kojoj bi obje strane za ovog drugog učinile «sve». Takvo neprestano zanemarivanje sebe i svojih potreba radi drugog nije «put prave ljubavi», nego «put dugotrajnog nezadovoljstva».

Otkako je sve to razotkrila, Tihanino mjerilo ljubavi se sasvim promijenilo. Umjesto «onog što bi muškarac za nju napravio» postalo joj je važno ono što joj muškarac zaista pruža.

---------------------------------------------------------------------------------------------------

* Imena i drugi osobni detalji su izmijenjeni radi zaštite privatnosti

Tomica Šćavina, kolovoz 2012.
Članak je objavljen u magazinu Sensa.

05.09.2012