Čarolija zvana znatiželja

Znatiželju možemo zamisliti kao jednu vrstu osjetila,

kao ticalo za ono što nam je u životu vrijedno.

Znatiželja pokreće novu znatiželju i u toj otvorenosti

za istraživanje, svijet je uvijek iznova nov.

Fotografija: Vadim Turnov


Radoznalost, znatiželja... Samo izgovaranje ovih riječi stvara osjećaj ugodne otvorenosti. Od djetinjstva pa do samog kraja života, znatiželja nas čini istraživačima svijeta, istraživačima sebe, istraživačima svega onog što nas zanima, a da ni ne znamo zašto nas zanima upravo to.

U svojoj znatiželji smo vrlo različiti. Netko će se udubiti u mikrosvijet jednog lista, a netko će satima promišljati o nogometnim strategijama. Netko će istraživati astrofiziku, a netko fizioterapiju. Netko će biti zaljubljenik u komponiranje klasične glazbe, a netko u zvuk trkaćeg automobila dok hvata opasnu krivinu. Netko će usavršiti vještinu skakanja s padobranom, a netko pletenja zimskih kapa i čarapa za djecu.

Znatiželja nam govori tko smo, određuje nam pravac kretanja kroz život, čini nas budnima i živima. A svijet je tako velik i složen da nam nudi beskrajna istraživanja.

Kad smo bili bebe, istraživali smo pokrete nogicama, snagu svog glasa, plač koji uspijeva ili ne uspijeva privući pažnju roditelja. S dvije godine, istraživali smo kako zvuči igračka kad je bacimo na pod, kako je pljuskati rukama i nogama po vodi, što će se dogoditi ako snažno povučemo zavjesu ili ako pritišćemo dugmad na daljinskom. S pet smo istraživali kako nam ide crtanje kuće, koliko brzo možemo trčati i kako je to igrati žmurke.

Kako smo odrastali, naši svjetovi su postajali veći i mogli smo sve više istraživati. Kad smo bili tinejdžeri, počela su istraživanja suprotnog spola, uključivali smo se u razne izvanškolske aktivnosti, istraživali smo kako možemo pripadati grupi, a ipak se razlikovati. Zatim je došlo doba usmjeravanja prema budućim zanimanjima, a kod mnogih i želja za putovanjima, samostalnim istraživanjem novih prostora i drugačijih kultura.

Istraživanje nikada ne mora prestati. Znatiželja uvijek može plamtjeti. Radoznalost nas uvijek može voditi. No, postoji nešto što radi protiv te prirodne ljudske usmjerenosti, nešto što nas zatvara i ograničava.

Temelj svakog istraživanja je osjećaj sigurnosti. Kada se na bilo koji način osjećamo ugroženima, sva naša snaga biva usmjerena na obranu i stvaranje sigurnog prostora. Zamislite li dvogodišnjaka na kojeg majka viče jer se zaprljao kopajući gliste, znate što će se dogoditi - dijete će se na neko vrijeme povući u sebe i početi misliti da s njegovom radoznalošću nešto nije u redu. Zamislite li djevojčicu koja se voli penjati po drveću, pa padne i slomi ruku, to će je u njenom spontanom istraživanju vještine penjanja ograničiti.

Traume, kazne, emotivne povrede... Sva neugodna iskustva, osim što nas uče kako se obraniti i preživjeti, zaustavljaju znatiželju. Zato su znatiželja i osjećaj sigurnosti usko povezani. Ako smo tijekom života bili izloženi mnogim neugodnim ili traumatičnim iskustvima, naši umovi će postati okupirani strategijama preživljavanja. Razmišljat ćemo o tome kako se obraniti od emotivnih ili tjelesnih povreda i to razmišljanje će nas činiti napetima. A kada smo napeti, to znači da je velik dio pažnje usmjeren prema unutra, u pokušaj regulacije emocija i osjeta, a to je upravo suprotno od radoznale usmjerenosti na istraživanje vanjskog svijeta.

Nemoguće je izbjeći da nas neugodna i traumatična iskustva oblikuju, da nam oduzmu dio kapaciteta za slobodno istraživanje utemeljeno na osjećaju sigurnosti u sebe i svoje snage. No to ne znači da tako mora i ostati.

Ono što većina ljudi tijekom života zaboravi je koliko je znatiželja važna i koliko je njegovanje i slijeđenje znatiželje ljekovito. Prioriteti postaju nešto drugo - praktična svakodnevica, posao, briga za djecu i dom. Znatiželjno istraživanje svijeta se počinje činiti manje važnim. To ne znači da za tako nešto zaista nema vremena i prostora, nego samo znači da vrijednost koju znatiželjno istraživanje unosi u život ostaje zaboravljena.

Znatiželja u odrasloj dobi može biti vezana uz bilo što - uz istraživanje novih vrsta biljaka za vrt, uz istraživanje nove glazbe, uz otkrivanje novih ugodnih kafića u gradu. Može biti vezana i uz najnovija znanstvena otkrića u području fizike ili biologije, uz suvremenu umjetnost ili izrađivanje origamija. Kao odrasli ljudi, imamo toliko izbora. Nema više roditelja koji nam odobravaju ili ne odobravaju naše interese. Sami određujemo što možemo, a što ne možemo, što želimo, a što ne želimo.

U odrasloj dobi, znatiželja je vrijedan izvor energije. Dopustimo li si nekoliko sati slobodnog istraživanja, imat ćemo puno više energije za sve ono što moramo obaviti, bit ćemo mirniji pri nošenju s problemima, imat ćemo više kapaciteta za odnose s drugima. Znatiželju možemo zamisliti kao jednu vrstu osjetila, kao ticalo za ono što nam je u životu vrijedno. Istražujući svijet ticalima znatiželje, punimo si baterije.

A ono najljepše je što je takvo istraživanje beskonačno. Znatiželja pokreće novu znatiželju i u toj otvorenosti za istraživanje, svijet je uvijek iznova nov.

Svi mi s vremenom naučimo razlikovati "korisne" od "beskorisnih" aktivnosti i, na žalost, radoznalost bez neke konkretne posljedice koja je mjerljiva u novcu ili nečem društveno korisnom, najčešće završi među onim "beskorisnim". Iako, zapravo je upravo suprotno. Vrednovanje i slijeđenje znatiželje je univerzalno korisno, jer nas revitalizira, jer nas osnažuje. A takvi vitalni i osnaženi sve što radimo možemo napraviti bolje. U svim odnosima možemo biti prisutniji, a u svim "korisnim" aktivnostima možemo više uživati.

Tomica Šćavina
Kolumna je objavljena u magazinu Sensa u srpnju 2019.

18.12.2019