Što je to u meni?

Introjekcija je riječ latinskog porijekla i znači umetanje, ubacivanje ili unošenje. Ako zamislimo onu pravu sebe kao izvor, negativne introjekcije su neka vrsta kamenja na tom izvoru.

Znate ono kada sami sebi zvučite kao svoja majka? Ili kada napravite nešto što obično radi vaš otac? Ako je riječ o nečem što vam se sviđa, primijetit ćete to s osmijehom. Ali ako je riječ o hladnom tonu, zajedljivim komentarima, gruboj kritici, uvredama ili bilo čemu drugom što vam se ne sviđa, što s tim? Ponekad imate dovoljno samokontrole da se zaustavite na vrijeme, a ponekad nemate. I iako vam se vaše ponašanje ne sviđa, ipak to radite i ne možete si pomoći. Kao da ste opsjednuti! A na neki način i jeste.

Svi smo odmalena bili opsjedani svojim bližnjima, htjeli mi to ili ne. Samo je pitanje koliko smo se kasnije u životu svojim opsjednutostima bavili, jesmo li ih uopće svjesni i ako jesmo, što u vezi toga možemo učiniti. Kako ova kolumna ne bi zvučala kao da je pisana u devetnaestom stoljeću, umjesto riječi "opsjednutost" koja se primarno povezuje s mračnim silama nepoznatog porijekla, koristit ću riječ "introjekcija" koja vuče korijenje iz psihoanalize i nema nikakve veze s mračnim silama, već s običnim ljudima, naročito bližnjima.

Introjekcija je riječ latinskog porijekla i znači umetanje, ubacivanje ili unošenje. Kada smo bili djeca, roditelji i ostali članovi obitelji, a kasnije i šire društvo, u nas su "unosili" puno toga. Sve te upute - napravi ovo, reci ono, ne smiješ ni ovo ni ono, moraš i ovo i ono - mješavina su onog što je za nas bilo dobro i onog što je za nas bilo loše.

Psihoterapeutkinja Petruška Clarkson introjekciju objašnjava kroz metaforu hranjenja. Pri introjekciji, ono što nam je dano primamo i usvajamo bez propitivanja, bez primjećivanja želimo li to ili ne, kao da hranu gutamo cijelu, bez žvakanja i bez osjećaja okusa. Baš kao što hrana postaje dio naših tijela, tako i introjekcija postaje dio unutarnjeg svijeta.

Kad smo bili djeca, nismo imali mogućnosti propitivanja. Prihvaćali smo ono što su u nas "ubacivali", jer nismo imali snage oduprijeti se, a nakon što smo malo porasli, ako smo donekle i imali snage oduprijeti se, odnos moći je uvijek bio jasan. Roditelji su roditelji.

Kada smo bili djeca, naivna i otvorena u povjerenju prema bližnjima, mogli smo u sebe primiti toliko toga što kao odrasli sami za sebe nikada ne bismo odabrali. Zato je u odrasloj dobi jako važno sva ta uvjerenja i sve te kopirane poruke sagledati. Ako ćemo metaforu s hranom razviti, to bi značilo - okusiti hranu i procijeniti koliko nam se sviđa i je li ta hrana za nas zdrava.

"Nikad ništa ne napraviš kako treba!", "Prestani plakati, samo slabići plaču!", "Ti si najljenije dijete koje poznam", "Je li možeš bar jednom mirno sjediti za stolom? Kako te nije sram?", "Dosta mi je više tog tvog švrakopisa! Sada ćeš sjediti tu dok ne napišeš sve po crti".

Ovo su neki od primjera introjiciranih poruka koje dijete doslovno prima na tjelesnoj razini, jer takve poruke, naročito kada su izgovorene agresivnim tonom ili tonom punim prezira, izazivaju snažnu emotivnu i tjelesnu reakciju koja ostaje. U odrasloj dobi, treba nam filter zvan svjesnost kako bismo mogli razlučiti što od introjiciranih sadržaja želimo zadržati, a što ne želimo.

Kada bi introjekcija bila samo mentalna, bilo bi lako odabrati - ova poruka mi se sviđa, a ova mi se ne sviđa; ovo nije dobro za moje dijete, a ovo jeste. No, djeca su puna energije i ovakve poruke, a naročito način na koji su izgovorene, u tijelu stvaraju energetske blokade i oblikuju energetske tijekove. Kasnije, u odrasloj dobi, energije teku poznatim putevima, naročito ako su pokrenute sličnim situacijama iz prošlosti.

Vjerojatno ste se u životu susreli s ljudima koji se ne mogu mijenjati, koji ne mogu ni pogledati u sebe kako bi procijenili žele li promjenu ili ne. To samo znači da su negativne introjekcije bile vrlo jake i da ih "talasanje", odnosno, samo propitivanje introjiciranih sadržaja, suviše zastrašuje. Identifikacija s introjiciranim sadržajima može biti tako jaka da se može činiti da, osim toga, ništa drugo iznutra ni ne postoji. I taj strah od praznine i nepoznavanja sebe može dovesti ljude do općenitog stava da su "oblikovani", da su "takvi" i da će živjeti najbolje kako znaju i umiju, bez obzira što se ne osjećaju dobro ili što svoje bližnje povrjeđuju.

Introjekcije ne moraju biti verbalne. To mogu biti poruke upućene pokretima tijela. Na primjer, ignoriranjem, pogledom, izrazom gađenja ili omalovažavanja. Kao djeca od bližnjih smo učili i usvajali tko smo mi zapravo. I ako smo usvajali takve slike sebe, te predodžbe ostaju kao dio našeg identiteta. Identiteta koji nas boli, žulja, stvara izmaglicu u glavi, težinu u prsima i razne druge tjelesne simptome. Ali, sve dok te identitete ne sagledamo i ne stvorimo neki novi red, oni ostaju i iskaču na one najbliže - na djecu i partnera.

Ako zamislimo onu pravu sebe kao izvor, negativne introjekcije su neka vrsta kamenja na tom izvoru. To kamenje oblikuje tijek i utječe na čistoću vode, ali ne može spriječiti da voda izvire. Propitivanje i sagledavanje introjekcija je pak micanje kamenja koje smeta i ostavljanje onih utora koji omogućuju tijek vode u pravcu koji se nama sviđa, koji želimo, umjesto onog koji nam je bio nametan.

Sve dok u sebi nosimo kamenje neželjenih introjekcija, sve što znamo je to kamenje slati dalje i svojim najbližima zatrpavati izvor baš kao što su ga zatrpavali i nama. A krčenje vlastitog kamenja omogućuje bolji životni tijek, što znači da takav pročišćavajući proces možemo inspirirati i u drugima.


Tomica Šćavina
Kolumna je objavljena u magazinu Sensa u lipnju 2019.

18.12.2019