Druga strana medalje

Ono u čemu se osjećamo "boljima od" zapravo su naše

slabe točke. Te slabe točke ne možemo otkriti sami,

moraju nam ih otkriti drugi.

Odrasli smo i živimo u društvu koje je utemeljeno na natjecanju. Od malena se natječemo za ocjene i pohvale i te ocjene i pohvale dobivamo jedino ako smo bolji od drugih. Petice postoje samo zato što postoje i jedinice, dvojke, trojke i četvorke. Uspješni ljudi postoje samo zato što postoje neuspješni i prosječno uspješni, što god kriterij tog uspjeha bio - zarada, popularnost, utjecajnost.

Natjecanje je cjeloživotna priča. Braća i sestre se od malih nogu natječu za roditeljsku pažnju, pohvalu, priznanje. Kasnije je natjecanje utkano u školski sustav, a zatim i u poslovni svijet. Sviđalo nam se to ili ne, sve to skupa nas oblikuje. I to oblikovanje nije samo dobro ili samo loše. Ono je i jedno i drugo, ovisno s koje strane gledamo.

Dobro je, jer, ako društvo primijećuje i nagrađuje one koji su bolji, onda oni koji su bolji od drugih to društvo nekuda mogu i voditi. No, bez obzira što to, globalno gledano, ima smisla, na osobnom novou nas oblikuje na načine s kojima se nije uvijek jednostavno nositi.

Biti "bolji od" stvara osjećaj svojevrsne ugode. Ugodno je dobiti peticu, biti najbolji u tjelesnom, pobjediti na natjecanju iz matematike. Ugodno je dobiti promaknuće na bolje plaćenu poziciju, ugodno je istaknuti se u nekoj vještini, kvaliteti, talentu. I ta ugoda ispunjava, daje osjećaj važnosti.

Kasnije, u odrasloj dobi, osjećaj da smo "bolji od" grana se u puno različitih smjerova. Neki se osjećaju boljima od drugih, jer se jako trude oko stvaranja obiteljskog ozračja u svom domu. Neki se osjećaju boljima od drugih jer imaju tvrtke s velikim brojem zaposlenih. Neki se osjećaju boljima od drugih jer su proputovali pola svijeta. Neki se osjećaju boljima od drugih zbog ljepote i vitkog tijela. Neki se osjećaju boljima od drugih jer se bave humanitarnim radom ili se bore za prava životinja. Neki se osjećaju boljima zato što imaju veliku kuću s bazenom. Neki se osjećaju boljima od drugih jer ne jedu meso.

Neki se osjećaju boljima od drugih zato što idu redovito u crkvu. Neki se osjećaju boljima od drugih zato što su postali učitelji meditacije. Neki se osjećaju boljima od drugih zato što im cvijeće u vrtu tako dobro uspijeva. Neki se osjećaju boljima od drugih jer im djeca pobjeđuju na natjecanjima u matemaciti i tenisu. Neki se osjećaju boljima od drugih jer imaju profinjeni umjetnički ukus. Neki se osjećaju boljima od drugih jer imaju istančano nepce za dobra vina. Neki se osjećaju boljima od drugih zato što imaju izrazito zdrave životne navike.

Lista je beskonačna. I ništa od toga nije loše ili pogrešno. Imati lijep, ugodan dom, uspješnu tvrtku, vrt s cvijećem, djecu koja pobjeđuju na natjecanjima... Sve je to u redu. No, ako je to nešto što nas izdiže iznad drugih, što nas čini da se osjećamo boljima od drugih, onda je to jedno krhko mjesto.

Kada se u nečem osjećamo boljima od drugih, to ćemo isticati, to ćemo pokazivati. Baš kao što djeca pokazuju roditeljima svoj crtež ili skok u more na glavu tražeći odobrenje ili divljenje, tako ćemo i mi isticati tu našu moć ili važnost, to mjerilo naše vrijednosti. A drugima će to smetati. Logično je da će im smetati, jer nitko se ne voli osjećati "lošijim od", nitko ne voli biti u nečijoj sjeni.

Neki će se čak, zbog emotivne dinamike unutar obitelji u kojoj su odrasli, gurati u tu sjenu i puniti nas divljenjem, ali će se kad-tad okrenuti protiv nas i oduzeti nam to što su nam dali, jer nisu dobili nešto što su podsvjesno očekivali zauzvrat. A i sama dinamika "bolji od" je u velikoj mjeri podsvjesna. Jer, kada bi nas netko zapitao da li bismo svjesno isticali da smo u nečem bolji od drugih, ostavljajući te druge istovremeno u svojoj sjeni, većina nas bi odgovorlia: ne. Mali je broj onih koji bi u tako nečem svjesno uživali.

Zato su u otkrivanju tih krhkih mjesta na kojima se ističemo izrazito važni drugi. Oni su nam ogledalo. Bez njih ne možemo vidjeti vlastitu poziciju "bolji od", jer dok smo u toj poziciji, osjećamo i vidimo samo sebe pred zamišljenim ogledalom. Ne vidimo i ne osjećamo one koji su u sjeni. I zato će nas oni pokušavati "spustiti", na indirektne ili direktne načine će nam davati do znanja da nešto nije u redu, da naše isticanje nije na mjestu, da im nešto u vezi toga smeta.

To samo po sebi nije ugodno, ali je korisno. Ono u čemu se osjećamo "boljima od" zapravo su naše slabe točke. A prepoznavati i upoznavati svoje slabe točke je itekako važno. Prilično je lako primijetiti slabe točke drugih, ono u čemu se oni ističu i time nas ili druge oko sebe bacaju u sjenu. Taj neugodan osjećaj manje vrijednosti ili nevažnosti je lako primijetiti, jer izaziva ljutnju ili želju da tog nekog "spustimo".

Otkrivati ta mjesta u sebi je puno teže. Naročito zato što trzavice i netrpeljivosti koje pri tom mogu nastati zamagljuju perspektivu i onda više nije lako ući u trag tom nečem što je stršalo, što se pokazivalo, što je bilo izvan kontrole.

Kada imamo nešto u čemu se težimo pokazati da smo "bolji od", to nije u našoj kontroli. To je u kontroli zamišljenog ogledala koje nam uzvraća s odobravnjem, vrednovanjem ili divljenjem. To je slaba točka u kojoj zapravo ne vjerujemo dovoljno u sebe i zato je ističemo, zato tražimo od drugih da to vide, primijete, potvrde. A to ide nauštrb onih koji pri tom ostaju u sjeni i koji će se, naravno, zbog toga pobuniti.

I to je dobro. Bolje ne može biti. Bez drugih koji nam vraćaju vlastiti odraz neke dijelove sebe nikada ne bismo otkrili. A što više različitih dijelova sebe otkrijemo i prihvatimo, to bolje, jer onda te dijeve sebe na neki način posjedujemo, imamo, oni nisu više nešto što iskače izvan naše kontrole. Jer, ako iskače izvan naše kontrole, to je nešto pomoću čega nas mogu kontrolirati drugi.

Na primjer, djevojku koja se smatra boljom od drugih zbog ljepote i vitkosti neki muškarac može "spustiti", pa će ona poletjeti u dokazivanje njemu, u želju za potvrdom. Ili će je netko ispuniti komplimentima i tako je pridobiti, jer će ona o tim komplimentima postati ovisna. Ili, na primjer, ako se netko osjeća boljim od drugih zbog profinjenog umjetničkog ukusa. I "spuštanje" i "uzdizanje", baš kao i kod lijepe i vitke djevojke mogu biti oruđe kontrole. Mahom podsvjesne.

Ta mjesta u sebi na kojima se osjećamo "boljima od" možemo shvatiti kao neku vrstu jedra. Neki ljudi će puhati u to jedro kako bi nas odveli u pravcu u kojem oni žele. Neki će gužvati jedro kako bi nas zaustavili ili odveli u pravcu u kojem oni žele. Zato je ono što iskače iz naše vlastite kontrole ono u čemu se osjećamo "boljima od", a samim time je to jedno vrlo krhko mjesto koje druge izaziva da preuzmu kontrolu nad nama ili nam dokažu da nismo bolji.

Najbolji pristup tretiranju svojih slabih točaka, svojih krhkih podloga iz kojih iskačemo u uvjerenje da smo "bolji od" je prepoznavajući, prihvaćajući, njegujući pristup. Baš kao što bi rekao gestaltist Arnold Beisser u svojoj takozvanoj paradoksalnoj teoriji promjene: "Do promjene dolazi kada osoba postane ono što jest, a ne ono što nije ili što bi željela biti. Tek kada je osoba ono što jest može postati nešto drugo, što čini promjenu".

Drugi nam mogu pomoći da vidimo ono u čemu se ističemo da smo "bolji od". I to prepoznavanje je vrijedno. Nakon što smo u stanju pogledati u to "bolji od" mjesto u sebi i prihvatiti da je to trenutno dio nas, nešto se u vezi toga se može i promijeniti. Jer, najsnažniji utjecaj na naše ponašanje ima ono što je i nama samima duboko skriveno. Možda će zvučati čudno, ali sljedeći put kada vas netko pokuša "spustiti", zapravo mu možete biti zahvalni, jer vam je pokazao nešto u vama što sami ne možete vidjeti. Naravno, taj netko za vašu zahvalnost nikada ne mora saznati :)

Tomica Šćavina
Kolumna je objavljena u magazinu Sensa u travnju 2019.

21.08.2019