Ljubavni labirinti

Kako se susrećemo i mimoilazimo u ljubavi? Zbog čega je ljubav tako jednostavna, a opet tako komplicirana? Zašto u dugim vezama dolazi do nestašice ljubavi?

Ljubav je jednostavna. Voliš i to je to. Mnogi bi se složili s ovom izjavom, uključujući i mene. U samom osjećaju ljubavi nema ništa komplicirano. Ono što komplicira susret partnera u ljubavi su emotivni labirinti koji u bliskom partnerskom odnosu iz dubine podsvijesti neminovno izranjaju. Neki od nas u sebi nose više, a neki manje komplicirane labirinte, ovisno o životnim iskustvima, naročito onima iz djetinjstva. Ti emotivni labirinti djetinjstva stvoreni su od krivulja, zidova i zaokreta koje nismo sami birali. Zato ih u odrasloj dobi trebamo osvještavati i tražiti nove puteve koji nisu utabani i koji samim time ne vode uvijek u iste slijepe ulice od kojih se svaki labirint sastoji.

U ovakvom labirintu, slijepu ulicu čini sve ono što je asocirano s ljubavlju. A to je ono što smo od roditelja dobivali umjesto ljubavi ili ono što smo dobivali uz ljubav.

Ono što se najčešće brka s ljubavlju je brižnost. Mnoge majke i očevi će se pobrinuti da ručak uvijek bude na stolu, da dijete ima dovoljno odjeće i obuće, da ima osigurane materijalne uvjete. Međutim, brižnost nije isto što i ljubav. Brižnost može izvirati i iz potrebe za pozitivnom slikom o sebi, iz uloge žrtve ili iz običnog prijenosa - majka pokazuje brigu i misli da je to ljubav, jer je njena majka pokazivala brigu umjesto ljubavi. Dimenzije ljubavi i brige nije tako lako razgraničiti, jer roditelji najčešće svoje dijete vole "onako kako znaju i umiju" i daju im ono što mogu, odnosno sebe kakvi jesu.

Ali, kada govorimo o partnerskoj ljubavi, brižnost i ljubav je itekako važno razlikovati. Lijepo je kada je partner brižan, to je važna dimenzija odnosa, no sama po sebi, brižnost ne može nadomjestiti ljubav. Odnosi u kojima se partneri brinu jedni za druge, ali se zapravo ne vole, ostaju šuplji u sredini, ono esencijalno nedostaje.

Hrana je jedan od najčešćih nadomjestaka ljubavi. Kada majka umjesto ljubavi daje hranu ili, kako se često kaže "pokazuju ljubav kroz hranu", hrana nije samo hrana. To je najlakše vidljivo kod poremećaja prehrane. Odbijanje hrane u anoreksiji je u emotivnom smislu, potpuno odbijanje majke, a zatim i stjecanje kontrole nad njom, jer će majka za dijete napraviti sve, samo da joj dijete nešto pojede. U bulimiji, dijete jako traži bliskost s majkom, ali kako od majke dobiva nešto što je emotivno nepodnošljivo, onda je mora "izbaciti iz sebe". Tipičan primjer majke čije dijete pati od bulimije bi bila majka koja se povjerava djetetu i ima silnu potrebu da se dijete povjerava njoj, a zatim djetetu "zabije nož u leđa" i prvom prilikom sve on što joj je reklo u povjerenju, okrene protiv njega. Kada je riječ o prejedanju, emotivna poruka glasi: "Trebam te još, još, još...", što znači da hrana ne može ispuniti emotivnu prazninu koja postoji u odnosu s majkom.

Ono što smo dobivali umjesto ljubavi ima posebnu emotivnu vrijednost. Ako je otac bio često odsutan i puno radio, pa svoje neprisustvo pokušavao nadomjestiti novcem, onda će posebnu emotivnu vrijednost imati novac. Dijete uči, osjeća da je nešto drugo važnije od njega samoga, od onog tko ono jeste. Ako se majka posvećuje kuhanju i stalno obezbjeđuje bogatu trpezu, a dijete ne dobiva dovoljno pažnje, uvažavanja, razumijevanja, dijete vjeruje majci da je vrijednost u onom s čim je ona snažno povezana - u hrani. Ako se otac posvećuje zarađivanju i stalno je odsutan, a novca je u obilju, dijete vjeruje ocu da je novac važniji od odnosa, da je u novcu prava vrijednost, da je novac ono za čim treba ići i da je davanje novca pokazatelj ljubavi.

Emotivni labirinti postaju još kompliciraniji kada nije riječ o onom što je roditelj davao umjesto ljubavi, već o onom što je davao uz ljubav. Na primjer, ako je majka bila "slaba", pa je djetetu suviše udovoljavala i dopuštala da je dijete manipulira, kada to dijete odraste, posebnu emotivnu vrijednost će imati partnerova poslušnost i podložnost manipulaciji. Ili ako je majka bila emotivno potrebita, njena ljubav je svojevrsna zamka - čim s djetetom uspostavi emotivnu bliskost, zgrabit će njegovu pažnju i početi pričati o onom što je njoj zanimljivo ili što nju muči, ne vodeći računa o tome kako se dijete pri tom osjeća. Na taj način se kod djeteta ideja ljubavi miješa s osjećajem gubitka sebe, što u kasnijem partnerskom odnosu vodi u emotivnu škrtost, nemogućnost davanja sebe u odnos.

Emotivni labirinti u kojima se partneri gube tražeći i želeći ljubav su različiti. A ljubav kao light motiv odnosa je izrazito važna, ne samo radi opstajanja odnosa ili kvalitete odnosa, već i radi upoznavanja vlastitih labirinata. Ljubav je nešto što još od tinejdžerskih dana tražimo u različitim partnerskim odnosima i možemo je shvatiti kao jednu vrstu zvijezde vodilje, jer jedino kroz bliske odnose koji teže susretima u ljubavi možemo vidjeti zidove i krivulje vlastitih labirinata.

Čitati o tome, razmišljati, razgovarati s prijateljima - sve to može biti korisno i zanimljivo, no tek u stvarnoj partnerskoj bliskosti se razotkrivaju slijepe ulice emotivnih labirinata koji se iz prošlosti preslikavaju na sadašnjost i, poput svojevrsne sudbine, teže oblikovati budućnost. A sa svakim osvještavanjem slijepe ulice, dolazimo na svojevrsnu emotivnu čistinu s koje možemo vidjeti zemljovid kojim se krećemo, a samim time i lakše odabirati put koji vodi tamo gdje želimo stići.

Tomica Šćavina
Kolumna je objavljena u magazinu Sensa u svibnju 2018.

26.06.2018