Tajne dobre komunikacije među partnerima

Sve što nam je u životu vrijedno zahtijeva ulaganje energije, posvećivanje, pažnju. Tako i partnerstvo. U razvijanju bliskosti, komunikacija je temelj svega.

Ideje koje odrastajući gajimo o ljubavi najčešće su vrlo jednostavne. Treba naći onog pravog ili onu pravu i voljet ćemo se do kraja života. To je sve što je potrebno za skladan partnerski život. Ljubav. A kada ljubav prestane, treba se pomiriti s tim da je ljubav prolazna i da nakon nje nastupa "pravi život" ili se treba pomiriti s tim da nismo monogamni i da nam je prirodno tragati za ljubavlju u ljubavnicima i ljubavnicama.

Odustati od ljubavi znači odustati od jednog od najvećih životnih ideala, što znači odustati od vitalnog dijela sebe. S druge strane, tražiti ljubav stalno u novim osobama, ljubavnicima i ljubavnicama vodi u nova razočaranja, jer ljubav nije samoodrživa. Mi je trebamo naučiti održavati.

Želimo li da nam dijete bude sretno i da odrasta u kvalitetnu osobu, moramo ga zalijevati pažnjom i njegovati taj odnos. Tada nam dijete i uzvraća – čini nas sretnima i mijenja nas u kvalitetnije osobe. Želimo li da nam kuća bude u dobrom stanju, moramo je čistiti, održavati, osvježavati prostor novim sitnicama. Tada nam kuća i uzvraća – omogućuje nam osjećaj ugodnog doma.

Sve što nam je u životu vrijedno zahtijeva ulaganje energije, posvećivanje, pažnju. Tako i ljubav. Kako bi smo se susretali na tom magičnom mjestu zvanom ljubav, treba nam predanost vlastitom osobnom razvoju i predanost razvoju veze. "Predati se partnerstvu ne znači predati se partneru, drugoj osobi. To znači predati se procesu veze koja se razvija kada su partneri jedan drugome posvećeni", pišu psihoterapeuti Sidra i Hal Stone u svojoj knjizi "Partnerstvo".

Vezu možemo shvatiti kao treći entitet, kao nešto što se može razvijati ili stagnirati. Čak i kada su oba partnera predana osobnom razvoju, veza može stagnirati, ako su partneri u svom razvoju izolirani i ne povezuju se na uvijek nove, kvalitetne načine, ne dijele ono što im je na njihovom osobnom putu promjene najvrjednije. Predanost vezi ne znači poslušnost partneru ili nužno slaganje s onim što partner kaže, već slušanje i osjećanje partnerove stvarnosti. Naravno, to nije uvijek moguće, no onda kada nije moguće, trebamo istražiti kako to da nije moguće. Zbog čega ne čujem ili ne osjećam svog partnera? Što se događa?

Najveća prepreka ovakvoj vrsti istraživanja je međusobno optuživanje i okrivljavanje. Vrlo je često da je jedna osoba puna osuđivanja, a druga puna krivnje. Pri tom se može činiti kako je napadač (osoba koja osuđuje) loša, a žrtva (osoba koja je nositelj krivnje) dobra, no to nema puno veze s tim tko je dobar, a tko je loš. Snažna samokritičnost je jednako destruktivna za odnos, kao i sklonost osuđivanju, jer snažna samokritičnost partnera gura u ulogu u kojoj nikad nije želio biti.

Kada je jedan partner pun samookrivljavanja, samokritičnosti ili misli da ono što radi nikada nije dovoljno dobro, drugi partner to osjeća čak i kada to nije otvoreno izraženo. Osjeća ono što struji "ispod", a što se očituje u neverbalnom ponašanju, u suvišnom premišljanju pri donošenju odluka, u nesigurnosti u komunikaciji s drugima i na puno drugih načina. Takvo unutarnje stanje iz partnera izvlači ono što osobi u takvom stanju nedostaje – odlučnost, jasnoću u vezi onog što je ispravno, vodstvo, ali u formi koja nije dobra ni za jednog drugog partnera – u formi osuda.

Razgovor o problemima unutar odnosa bez osuda, optuživanja i kritiziranja moguć je jedino priznamo li si jednu vrlo jednostavnu istinu: ništa od onog što stvara probleme u vezi nismo stvorili sami, sve je proizvod ranijih životnih iskustava, naročito onih iz djetinjstva. To ne znači da ne trebamo preuzeti odgovornost za svoje postupke. Dapače, jedino preuzimanjem odgovornosti i možemo nešto razriješiti. To znači da nismo u temelju krivi ili loši, nego da je svaka prepreka bliskosti tu zbog nekadašnjih povreda, naročito onih iz djetinjstva.

Ljubav ne povrjeđuje. Ono što povrjeđuje su "naplavine" ili "krhotine" ljubavi, a to su povrede koje su nastajale kroz bliskost s roditeljima tijekom djetinjstva, a koje su asocirane s ljubavlju. Zato je jedno od najvažnijih učenja koje mora pratiti vezu koja je utemeljena na ljubavi i u kojoj partneri kroz dobar odnos žele održati ljubav je: učenje o ranjivosti.

Dubina naše, ljudske ranjivosti je golema jer, prije nego što smo se naučili nositi s ovom stvarnošću stvarajući obrane, svi smo bili u potpunosti ranjive, otvorene, izložene bebe. No, to nije tako loše uzmemo li u obzir da je i ljepota senzibilnosti i mekoće koju prihvaćanje te ranjivosti može donijeti također golema. Jedino upoznajući sebe u vlastitoj ranjivosti možemo upoznavati i partnera u njegovoj. Jedino procesom uvažavanja svoje ranjivosti ranjivost partnera nam može postajati sve vidljivija.

Uvažavanje i prihvaćanje svoje i partnerove ranjivosti unutar odnosa je zastrašujuće. Nismo se bez razloga naučili braniti, a izlaganje u ranjivosti znači upravo susretanje partnera bez obrana. Zato je učenje življenja sa sviješću o svojoj ranjivosti isto što i učenje življenja u vezi sa sve manje i manje obrana. Jer, jedino bez obrana se možemo susretati u ljubavi, a ljubav je ono zbog čega cijeli taj posao – probijanje kroz šumu obrana nastalih u djetinjstvu – ima smisla.

Ljubav je mjesto susreta, odmor u naručju obostranog povjerenja, nagrada za trud održavanja veze i za hrabrost izlaganja u svojoj ranjivosti. Ljubav nije stanje koji dolazi i odlazi kako mu se prohtje. U ljubavi se partneri mogu susretati uvijek iznova, samo ne smiju zaboraviti da to mjesto postoji i trebaju vjerovati da je uvijek moguće pronaći put, ako ga oboje žele pronaći. "Učenje življenja sa svojom ranjivošću je agonija", pišu Hal i Sidra Stone, "A uživanje u dubini partnerske povezanosti koju to učenje donosi je ekstaza".

Tomica Šćavina
Kolumna je objavljena u magazinu Sensa u travnju 2018.

25.06.2018