Životna priča

Vlastitu životnu priču moguće je transformirati u

ljekoviti temelj za izgradnju željene budućnosti.

"Životne priče nisu samo odraz ličnosti. One jesu ličnost ili, točnije, one su važni dijelovi ličnosti", tvrde psiholozi  Dan McAdams i Erika Manczak. Mada se isprva može činiti čudnim da su priče dio ličnosti, ta tvrdnja postaje logična vratimo li se malo u djetinjstvo i sagledamo kako smo uopće počeli, a kasnije i nastavili komunicirati o onom što se u našim životima događalo. Kada dijete prestane samo slagati jednostavne rečenice i počne prepričavati što mu se dogodilo, to je velika promjena. Mogu više toga prenijeti, više toga izraziti, više toga tražiti za sebe. Moći ispričati priču znači imati određenu moć, sposobnost, znači imati dovoljno zrelosti za oblikovanje smisla iz događaja koji se, bez priče, mogu činiti kaotičnima.

Osim što nam je prepričavanje priča bilo važno za preživljavanje, bilo nam je važno i za građenje kulture i, ako malo bolje razmislimo, nemoguće je zamisliti čovjeka bez mogućnosti pričanja i slušanja priča. Čovjek bez priče ne bi bio čovjek. Čovjek bez priče se ne bi mogao prisjetiti kako mu je bilo teško na želucu kada je zadnji put kod prijatelja jeo grah s kobasicom i ne bi mogao odlučiti da će sljedeći put kada mu taj prijatelj ponudi grah s kobasicom reći "ne". Mi mislimo u pričama. Komuniciramo u pričama. Svakodnevno se uživljavamo u priče iz filmova, knjiga i iskustava koje nam prenose prijatelji, obitelj ili neznanci na svojim blogovima s Interneta.

Važnost priče je neopisiva, a opet, malo nas će se spontano zapitati kako bismo ispričali svoju najveću priču, svoju životnu priču, koja obuhvaća vrijeme od rođenja, pa do dana današnjega. A upravo ta najveća, životna priča, može biti čvrst temelj za izgradnju budućnosti kakvu želimo ili može biti teren koji se neprestano urušava i zbog kojeg smo "osuđeni" na stalno suočavanje s neuspjehom u izgradnji budućnosti kakvu želimo.

Uzmimo na primjer neku osobu koja je, u emotivnom smislu, imala vrlo loše uvijete odrastanja, ali joj je u materijalnom smislu bilo omogućeno sve što je htjela i trebala. Recimo da ta osoba nije uspjela završiti fakultet i nije zaposlena, ali je osnovala obitelj i trudi se biti što bolja majka, dok njen suprug zarađuje dovoljno za cijelu obitelj. S obzirom na emotivno teške uvjete odrastanja, vrlo je moguće da bi ta osoba imala neku od loših varijanti priča o sebi i svom životu. Primjerice, glavna nit priče mogla bi biti "Iako sam imala priliku ostvariti sve što sam htjela, ništa nisam uspjela".

Ako je toj osobi majka ispričala kako je pri rađanju nje skoro umrla, a otac joj ispričao kako je kao dijete uvijek bila sebična i gruba, rečenici "Iako sam imala priliku ostvariti sve što sam htjela, ništa nisam uspjela", lako bi se mogla  pridružiti i rečenica: "Vjerojatno ništa bolje nisam ni zaslužila, jer sam otpočetka života sve radila krivo". I eto rahlog tla za izgradnju budućnosti, jer svaki neuspjeh, pogreška ili nemoć s kojima se u životu stalno moramo susretati postaju duplo teži i dublji jer služe kao potvrda negativne životne priče o sebi i svom životu.

Životna priča tijekom života postaje jedna vrsta identiteta. Ona utječe na to kako govorimo o sebi i svom životu, što ćemo iz svojih životnih događaja uključiti u komunikaciju s drugima, a što ćemo izostaviti. Životna priča ne govori samo što se dogodilo, već i zašto je to važno, što to znači za osobu koja priča priču i kako oblikuje njenu budućnost. Životna priča nas zrcali i oblikuje.

Važnost pričanja svoje životne priče i općenito, načina na koji pričamo priče samima sebi i drugima, u području psihologije, otkrili su psiholozi Michael White and David Epston, osnivači narativne terapije. Jedna od glavnih tehnika u narativnoj terapiji je takozvana eksternalizacija problema koju je Michael White jednostavno objasnio riječima "Osoba nije problem, problem je problem".

Tako osoba iz gornjeg primjera može imati problem što nije ustrajna u ispunjavaju svojih ciljeva. No, to je ne čini lijenom ili neodgovornom osobom, iako bi je mnogi nazvali takvom. Puno je lakše raditi na problemu koji je definiran i jasan, postavljen kao vanjski problem, jer i jeste nastao zbog vanjskih utjecaja, nego na problemu koji je osoba, pa onda "osobu treba promijeniti", što se čini izrazito teško, a možda i nemoguće.

Emocija koju stvara rečenica "Iako sam imala priliku ostvariti sve što sam htjela, ništa nisam uspjela" može postati puno lakša i realnija, pretvori li se u rečenicu: "Imam problem s ustrajnošću na putu do svojih ciljeva". Ili, rečenica: "Vjerojatno ništa bolje nisam ni zaslužila, jer sam otpočetka života sve radila krivo" također postaje puno lakša i realnija ako se pretvori u: "Imam problem što se osjećam krivom za neke događaje u vezi svog rođenja za koje nisam mogla biti odgovorna".

Sve one priče koje su nas okruživale tijekom odrastanja, uključujući i priče koje su do nas dopirale u vezi šireg društvenog konteksta, oblikovale su nas i pospremile u nas životnu priču koju većina nas nikada nije ni pokušala ispričati. Pokušamo li tu priču napisati na nekoliko stranica ili je ispričati nekome tko je blizak, postoji velika vjerojatnost da ćemo naići na "rupe". Odnosno, na mjesta na kojima si pripisujemo pogreške i neuspjehe koje nam ne pripadaju, na mjesta na kojima smatramo da smo zaslužili neku nevolju ili na mjesta na kojima opravdavamo sve oko sebe, a na sebe preuzimamo teret koji nam ne pripada. Različitih verzija "rupa" u priči može biti puno. Međutim, jednako tako puno može biti i mjesta u priči na kojima možemo istaknuti svoj uspjeh, svoju hrabrost, ustrajnost, volju da stvari mijenjamo na bolje. Samo ih najprije moramo primijetiti, uvažiti i istaknuti.

Priča žene iz gornjeg primjera može biti sasvim drugačija, iako nitko nije otišao u prošlost i promijenio neke od činjenica. To može biti priča o hrabroj ženi koja svojoj djeci želi pružiti toplinu, sigurnost i puno pažnje - suprotno od onog što su pružili njoj. To može biti priča o ženi koja je shvatila da materijalno ne može kompenzirati kvalitetu odnosa i posvetila se onom što trenutno smatra najvažnijim u životu. To može biti priča o ženi koja ne planira zanemariti obitelj i graditi karijeru, već će se zadovoljiti skromnim životom od primanja koja u obitelj donosi suprug, jer želi raditi ono što njoj osobno sada ima smisla. Takva životna priča onda može biti temelj i za izgradnju snage koja bi toj ženi u budućnosti omogućila i završavanje fakulteta i ostvarivanje ambicije, ako bi to željela.

Životna priča govori puno o nama, govori puno o svijetu u kojem smo živjeli i o svijetu kakav želimo graditi u budućnosti. "Nije važno što su od mene napravili", izjavio je Jean Paul Sartre, "nego što ću ja napraviti s onim što su od mene napravili".

Tomica Šćavina, siječanj 2018.
Kolumna je objavljena u magazinu Sensa.

11.03.2018