Put suptilnosti


Suptilnost i ranjivost su poput šina na tračnicama,

dvije struje na istom putu. Kada njegujemo ranjivost,

nagrada je suptilnost.

Rođeni smo u potpunosti ranjivi i ovisni o svojim roditeljima koji su za nas bili bogovi. Naša prva iskustva bila su iskustva nemoći, izloženosti i nepostojanja osobnih granica. Malo po malo, stjecali smo temeljni osjećaj postojanja sebe kao zasebnih, jedinstvenih bića koja imaju vlastite misli, želje, potrebe i stremljenja u životu.

Odrastajući, naučili smo se braniti, potiskivati, cijeniti moć naspram nemoći, snagu naspram ranjivosti. To ne znači da smo ranjivost izgubili. Nemoguće je odsjeći dio svog životnog iskustva, dio sebe. Moguće je samo zaboraviti, izgubiti kontakt, odvojiti se.

Naše ličnosti satkane su od načina na koje smo se snalazili u ovom svijetu u svojim ranim obiteljskim okolnostima. Naše ličnosti rezultat su nošenja s primarnom ljudskom ranjivosti koju smo svi živjeli na početku naših života. Naučili smo kako se osjećati sigurnima od povrede, zaštićenima, pripravnima uzvraćati ili izbjegavati udarce, a u odrasloj dobi, upravo kontakt sa svojom ranjivošću je ono što nam silno treba.

Kada ne osluškujemo svoju ranjivost, kada smo od nje odvojeni i suviše identificirani s uzorcima ponašanja koji nas čine snažnima, gubimo sposobnost uživanja u životu, gubimo lakoću i spontanost, gubimo sposobnost pozitivne, pažljive, njegujuće komunikacije s partnerom i djecom. Koliko god nam negiranje i odbacivanje ranjivosti tijekom djetinjstva pomaže da preživimo, da steknemo osjećaj kontrole u nesigurnom svijetu, istaknemo se ili udovoljimo očekivanjima roditelja, toliko nam negiranje i odbacivanje ranjivosti u odrasloj dobi šteti.

Učenje o vlastitoj ranjivosti je jedna vrsta puta unatrag. Nakon što smo se toliko dugo osnaživali, svi mi koji se želimo razvijati, mijenjati, osvještavati se, u nekom periodu života dođemo do spoznaje da nije sve u snazi. Ne znajući zašto, odjednom se nađemo suočenima s raznim licima slabosti - s anksioznosti, depresijom, bolešću, neuspjehom na poslu, partnerstvu ili odgoju djece. Znamo da nešto nedostaje, ali ne znamo što. I znamo da je to nešto esencijalno, važno, da je nešto bez čega život nije život, već preživljavanje, odrađivanje, navikavanje na nezadovoljstvo, guranje dalje.

To nešto što nedostaje je ranjivost.

Put unatrag, do svoje ranjivosti, osjetljivosti, senzibilnosti nije brz, nije skok u nepoznato ili suočavanje s najvećim strahom. U učenju o ranjivosti i u opipavanju vlastite senzibilnosti nema ničeg naglog, destruktivnog, odlučnog. To je proces, put koji traje godinama i koji je smislen i vrijedan zbog puta samog. Na svakom koraku tog puta dobivamo dio sebe natrag, a što smo potpuniji, to smo i snažniji, kreativniji i ustrajniji u želji da stvaramo budućnost kakvu želimo.

Taj put je paradoksalan jer je obrnut od svega čemu su nas učili. Biti odgovoran je dobro, ali što smo odgovorniji, postajemo manje ranjivi. Imati osobnu moć je dobro, ali što smo moćniji, to smo manje ranjivi. Dobro je da smo dragi prema ljudima, ali što više želimo udovoljiti, to postajemo manje ranjivi. Bunt protiv lošeg autoriteta je dobar, ali što se više bunimo, to smo manje ranjivi. Prosuđivanje i osuđivanje je nužan dio razvoja morala, ali što smo više skloni osuđivati, kako sebe, tako i druge, to postajemo manje ranjivi.

"Postajemo manje ranjivi" zapravo nije pravo objašnjenje za ono što se događa. Pravo objašnjenje bi bilo - gubimo povezanost s vlastitom ranjivošću. A kada gubimo povezanost, to znači da ne možemo čuti ono što nam ranjivost priča. A to je opasno.

Opasno je jer nas može dovesti u situaciju u kojoj ćemo zbog velikog osjećaja odgovornosti preuzeti na sebe teret koji nam ne pripada ili obaveze koje nam otežavaju život i vode prema kroničnoj iscrpljenosti, potrošenosti ili narušenom zdravlju. Opasno je jer nas može voditi prema grabljenju za što više titula i pozicija moći koje nam neće podići osjećaj vrijednosti, jer pri tom svoju ranjivost tretiramo kao bezvrijednu. Opasno je jer nas može dovesti u situacije u kojima ćemo se iscrpljivati stalno se protiv nekoga buneći, boreći se s vjetrenjačama. Opasno je jer nas može učiniti rigidnima, osuđujućima, u stalnoj ogorčenosti svijetom i ljudima. Opasno je jer udovoljavajući drugima koji nam ne uzvraćaju pažnjom i njegom, postajemo žrtve koje se navikavaju na osjećaj uskraćenosti.

Ne osjećati svoju krhkost, ne uvažavati svoju ranjivost, opasno je na puno različitih načina. I zato je kretanje na "put unatrag", put prema uvažavaju i osluškivanju svoje ranjivosti, svoje originalne, esencijalne suptilnosti s kojom smo došli na ovaj svijet, izuzetno važno i utječe na sva polja života.

Prvi korak na tom putu je priznati si vlastitu ranjivost. Svi smo ranjivi, nema izuzetaka. Nijedan čovjek na ovaj svijet nije došao omotan neprobojnim oklopom. Biti ranjiv znači biti čovjek. Priznati si vlastitu ranjivost znači priznati si neke temeljne životne činjenice, ne zatvarati oči pred istinom.

Drugi korak je proces prepoznavanja vlastitih sistema kontrole koji nas čine da se osjećamo snažnima i sigurnima, a onemogućavaju nam kontakt sa svojom ranjivošću. Ranjivost možemo doslovno zamisliti kao podlogu, a sisteme kontrole, odnosno obrane od toga da nas netko ne povrijedi možemo zamisliti kao kupolu, kao poklopac. Ako znamo što radimo kako bismo izbjegli povredu, onda možemo početi pronalaziti bolje načine obrana i kontrole koji se ne temelje na potiskivanju i odbacivanju, već na uvažavanju i njegovanju ranjivosti.

Na primjer, ako partneru ne želimo reći što nas je povrijedilo kako ne bismo ispali slabi i povredivi, taj sistem obrane i kontrole je utemeljen na potiskivanju ranjivosti. A ako naučimo iskomunicirati što nas povrjeđuje i dati do znanja na koje načine to ugrožava vezu, gradimo sistem obrane i kontrole koji uvažava ranjivost.

Treći korak je uživanje u plodovima svoje transformacije, uživanje u senzibilnosti i suptilnosti koju uvažavanje i osluškivanje ranjivosti u život unosi. To može biti uživanje u promatranju pahuljica snijega koje padaju na prozor, maženje s djetetom, radost buđenja s partnerom, mirisanje kave izjutra, pisanje, slikanje ili promatranje prolaznika. To je sve ono što život čini punim života, sve ono što nas čini da se osjećamo više živima.

Put ranjivosti ne zvuči naročito privlačno, pa ga možemo nazvati put senzibilnosti ili put suptilnosti. No da bismo na tom putu bili, moramo učiti od svoje ranjivosti. Moramo učiti od života, a na izvoru života, kada smo tek došli na ovaj svijet, bili smo ranjiva i otvorena novorođenčad bez ikakvih obrana.

Biti ranjiv znači biti čovjek. A naučiti osluškivati svoju ranjivost znači vratiti se sebi.

Tomica Šćavina, veljača 2018.
Kolumna je objavljena u magazinu Sensa.

11.03.2018