Istina o egu

 

Savjeti tipa "riješite se ega" su neostvarivi, a radite li protiv ega, svom unutarnjem svijetu nanosite veliku štetu. Ego je neodvojivi dio vas, ego vam treba, ego je OK!


Upišemo li riječ ego u Google tražilicu, naići ćemo na mnoštvo članaka o tome kako je ego naš unutarnji neprijatelj, kako ubija kreativnost i unutarnji mir, kako nam uništava odnose i kako zbog njega možemo patiti na milijun različitih načina. Na žalost, riječ ego se već toliko dugo koristi u negativnom kontekstu da postaje čudno ako ga netko koristi na originalan način, onako kako ga je definirao Sigmund Freud.


Freudu je unutarnji svijet čovjeka podijelio na id, ego i superego. Id su nagoni, instinkti i nesvjesni porivi koje bismo mogli nazvati onim životinjskim u čovjeku. Superego je savjest, moral, ideja o idealnom sebi i sastoji se od društvenih normi i pravila ponašanja koja smo usvojili u djetinjstvu, tijekom školovanja i kao odrasli ljudi. Ego je pak negdje u sredini, on čuje ono što govori id i čuje ono što govori superego i odlučuje kako komunicirati sa stvarnim svijetom. Prema Freudovim riječima, id je poput konja, a ego je poput "jahača na konju koji uvijek mora držati uzde i provjeravati superiornu snagu konja".

Ego može uvažiti mišljenje superega i ne dozvoliti nam agresivan ispad ili impulzivno izražavanje seksualne želje koji dopiru iz ida. Kada dobro funkcionira, ego nam omogućuje da svoje želje i potrebe zaista i ostvarujemo, jer dobro procjenjuje što je realno, a što nije, što možemo, a što ne možemo. Kada bismo riječ ego htjeli do kraja pojednostaviti, mogli bismo reći da je ego "ja". Moj doživljaj sebe u stvarnom svijetu kakav jest. I taj "ja" nam je itekako potreban. Bez njega ne bismo mogli funkcionirati. Zato su savjeti tipa "riješite se ega" neostvarivi, a radimo li protiv ega, svom unutarnjem svijetu nanosimo veliku štetu.

Iako je Freudov rad tijekom posljednjeg stoljeća toliko kritiziran da je dobio i nadimak Fraud (eng. prevara), njegov utjecaj na psihologiju i suvremenu kulturu je ogroman. Bez obzira kako razmišljali o Freudu i "ispravnosti" njegovih ideja, riječ ego je njegov konstrukt. Na žalost, ova riječ se u svakodnevnom jeziku i većini self-help i duhovne literature koristi kao sinonim za taštinu, sebičnost, aroganciju ili bilo koju verziju isticanje sebe i svoje važnosti, što s pravim značenjem nema baš nikakve veze.

Kada bi problem bio samo semantičke prirode, mogli bismo ga zanemariti. No ovaj problem ima puno veću cijenu. Kada jednom usvojimo stav da je ego loš i da ga trebamo tretirati kao unutarnjeg neprijatelja, počinjemo sami sebe kritizirati i etiketirati lošim onaj dio sebe koji je zapravo proizvod unutarnje boli. Primjerice, uzmimo nekoga tko izrazitu pažnju poklanja izgledu i voli kupovati skupe stvari. Objašnjavanje tog ponašanja riječima "to je ego" toj osobi ne govori ništa drugo, nego da je loša i da takva ne bi trebala biti.

Recimo da ta osoba zaista odustane od polaganja na svoj izgled i od kupovine skupih predmeta i sasvim se promijeni. To nije nemoguće. Ponekad se događa da neki ljudi nakon izrazite materijalističke faze života sasvim okrenu sustav vrijednosti (naročito ako im se dogodi neka tragedija ili ako se suoče s ozbiljnom bolešću), pa postanu duhovno orijentirani, počnu pomagati siromašnima i stalno biti na raspolaganju prijateljima i rođacima. Međutim, lako se može dogoditi da i u takvom ponašanju raskrinkaju "ego", jer se uhvate u maštanju o tome kako im netko odaje priznanje ili da se divi njihovoj dobroti.

Ta osoba sada na novi način postaje "loša" i njeno vrebanje "lošeg dijela sebe" može postati trajno stanje autodestrukcije kroz strogost i kritiziranje sebe koje vodi u kroničnu iscrpljenost, izgubljenost i pad samopouzdanja. Ono što se zapravo ovdje događa je retraumatiziranje samoga sebe. Ako smo kao mali navikli na razne načine u očima svojih bližnjih biti loši, bit će nam prirodno kasnije tražiti "ono loše u sebi". Ako nam netko koga smatramo autoritetom kaže da bismo to trebali raditi i da je to za nas dobro, naravno da ćemo krenuti tim putem. A naročito samouvjereno ćemo krenuti ako nas na kraju tog puta čeka obećana nagrada u obliku sreće, prosvjetljenja ili unutarnjeg mira.

Baš kao i tjelesna rana, emotivna rana može zacijeliti jedino kroz uvažavanje boli i njegovanje. A korištenje riječi ego na ovaj samokritički i autodestruktivan način ne liječi bol, već samo dodaje sol na ranu.

Sve ono što radimo "iz ega", radimo kako bismo zaliječili povrede iz djetinjstva. Tako će netko pokušati zasjati pomoću izgleda i skupih predmeta, netko će skupljati titule, netko će stvarati sliku idealnog doma, netko će činiti što više dobrih dijela. Lista može biti beskrajna. I, naravno, nema ništa loše u tome da si priuštimo nešto skupo, ako smo u mogućnosti. Nema ništa loše ni u akademskom napretku, ni u stvaranju ugodnog doma, ni u činjenju dobrih djela. Međutim, pokušavamo li time zamaskirati ili zaliječiti osjećaj bezvrijednosti, praznine, nevažnosti, nevidljivosti... nećemo uspjeti. Ali, još ćemo se gore osjećati budemo li se nakon toga kritizirali i etiketirali se lošima, jer smo "vođeni egom".

Pokušaj liječenja svojih povreda skupim stvarima, titulama ili predodžbama o idealnom domu sasvim je logična i prirodna slijepa ulica. Čini nam se da je prava vrijednost u tome, jer su to vrijednosti koje nam nameće društvo. A nakon što se zalutamo u jednu takvu slijepu ulicu, zadnje što nam treba je autodestrukcija kroz kompulzivnu potragu za unutarnjim neprijateljem zvanim ego. Ono što nam treba je upravo suprotno - osnaživanje ega kroz bolji kontakt sa svojim osjećajima, željama, potrebama, kroz uvažavanje i njegovanje svojih dječjih povreda, kroz bolje razlučivanje što radimo radi sebe, a što radi drugih. Jedino takav ego nas može voditi prema životu kakav zaista želimo živjeti.

Tomica Šćavina, siječanj 2018.
Kolumna je objavljena u magazinu Sensa.

11.01.2018