Pristajete li na manje?

Osobe koje vole davati i koje puno misle na potrebe drugih u partnerskom odnosu često pristaju na manje. Upravo zato što vode računa o partneru, trudit će se razumjeti nerazumijevanje koje partner pokazuje za njih.

Osobe koje vole davati i koje puno misle na potrebe drugih često se nađu u vezi s partnerom koji im ne uzvraća jednakom mjerom. To neuzvraćanje ili nepridonošenje zajedništvu može se manifestirati na puno različitih načina.

Na primjer, muškarac ne želi ustajati noću dok beba plače, pa je taj teret uvijek na majci. Ili, žena ne želi selidbu u zajednički stan nego će radije ostati živjeti s roditeljima. Ili muškarac koji ostaje nezainteresiran za ženinu potrebu za više nježnosti. Ili žena koja zarađivanje novca u cijelosti prepušta muškarcu. Ili muškarac koji ne sudjeluje u pospremanju stana. Ili žena koja u svim dogovorima sebe stavlja na prvo mjesto. Primjera je puno, a za onog partnera koji daje više, zajedničko pitanje u svim ovim primjerima je: "Koliko je mom partneru stalo do mene?"

Neki partneri će pokazivati puno ljubavi i nježnosti, ali samo dok je sve u redu. Čim nastupe problemi, teret će prepustiti svom partneru, jer se sami ne snalaze, ne žele preuzeti odgovornost ili su jednostavno naučili računati na pomoć. Neki će partneri biti vrlo korektni u dogovorima i bit će tu kada je potrebno pružiti pomoć, ali će ograničavati bliskost i neće biti u stanju dati i primiti puno nježnosti i topline. Neki će izbjegavati kuhanje i pospremanje, a bit će tu za odgovorno planiranje budućnosti.

Kombinacije su različite i mješavina dobrih i loših strana odnosa može dovesti do toga da osobe koje vole davati i koje puno misle na potrebe drugih trajno pristaju na manje. Upravo zato što vode računa o partneru, oni će se truditi razumjeti nerazumijevanje koje partner pokazuje za njih. Prijeći će preko toga što ih partner ne doživljava. Opravdat će sitne sebičnosti. Kad se osjete zakinutima ili nezadovoljnima, pitat će se: "Tražim li previše?" i stalno će se vraćati na ono što je u vezi dobro, jer ih razmišljanje o prekidu suočava s novim pitanjem: "Imam li ga pravo povrijediti?"

Upravo zbog ovakvog razmišljanja, oni koji su za svog partnera spremni učiniti više nego što je partner spreman učiniti za njih često ostaju u takvoj vezi i do kraja života. Mireći se s granicama bliskosti ili zajedništva koje im partner postavlja osjećaju manjak ljubavi, ali se na to navikavaju i traže grešku u sebi.

Partnerski odnosi su složeni i nije uvijek jednostavno razlučiti što se ostajanjem u odnosu dobiva, a što gubi, kao što nije jednostavno razlučiti što se izlaskom iz odnosa dobiva, a što gubi. Onima koji imaju više kapaciteta za razumijevanje i doživljavanje svog partnera najčešće je teško prekinuti upravo zato što paze na partnerovu ranjivost, a pri tom zaboravljaju na kroničnu povrijeđenost kroz koju moraju prolaziti kada partner nije tu za njih na sve one načine na koje su oni spremni biti tu za svog partnera. Ta kronična povrijeđenost, baš kao i kronična bolest, malo dođe, pa malo ode, ovisno o tome je li se pojavila neka situacija u kojoj je partner ponovo iskazao svoj manjak kapaciteta za podršku, bliskost ili ulaganje sebe u zajedništvo.

U ovakvim vezama, onaj partner koji daje manje može biti sasvim zadovoljan u vezi. To je logično - njemu (ili njoj) ništa ne nedostaje. On (ili ona) jasno pokazuje do koje granice se želi dati u odnos, koliko za svog partnera želi biti tu. Ono što pri tom nije sasvim vidljivo je to da time postavlja granice svom partneru, ne samo unutar odnosa, već i puno šire.

Osobama koje imaju velik kapacitet za drugoga, koji se žele dati u odnos na razne načine pazeći na potrebe svog partnera, blizak odnos puno više znači nego što znači onima koji će za partnera manje biti tu. Ovima prvima odnos često predstavlja i jednu vrstu medija za spoznavanje sebe i svijeta. Samim time, ostajući u odnosu u kojem pristaju na manje, ostaju u suženoj sferi doživljaja sebe i svijeta.

Mada se može činiti da partneru koji daje manje i koji je zadovoljan odnosom ovakav poredak stvari ide u prilog, u konačnici to nije dobro ni za njega, jer ne dobiva jasnu informaciju da je njegovo (ili njeno) ponašanje partneru (ili partnerici) neprihvatljivo. Baš kao što je osobi koja se u odnos daje puno potrebno da se nauči davati samo tamo gdje joj biva uzvraćeno, tako je i osobi koja se u odnos daje malo potrebno da osjeti da to malo nije uvijek dovoljno.

Osobe koje u bliskom odnosu vide životnu vrijednost kroz koju uče o sebi i svijetu lako će se u vezi u kojoj se osjećaju zakinutima početi osjećati manje vrijednima, jer im ostvarenje te životne vrijednosti nedostaje. Lako će i optuživati partnera za sebičnost, nezainteresiranost ili nesudjelovanje u zajedništvu, a zapravo su sami ti koji ne vrednuju svoje kapacitete ostajući u odnosu koji ih ograničava.

Rješenje je naizgled jednostavno - oni koji su za svog partnera spremni napraviti više trebaju biti s onima koji su jednako tako spremni uzvratiti. A oni koji su spremni napraviti manje trebaju slične sebi. Na taj način ni jedni ni drugi ne bi bili previše frustrirani. Na žalost, najčešće kombinacije su upravo suprotne - oni koji izrazito paze na drugoga često nađu partnera koji izrazito pazi na sebe. To je onaj "prirodni" tijek, ono što se događa bez razmišljanja, vođeno uzorcima bliskosti koji su usvojeni u obitelji.

 Međutim, kao odrasli ljudi imamo puno veću mogućnost svjesnog izbora i zaista možemo težiti partnerstvu u kojima poštujemo vlastite kapacitete, koliki god oni bili. Pristajanje na manje može biti dio puta, period učenja kroz takvu vrstu odnosa, ali bilo bi šteta kada bi postalo trajno, jer to zahtjeva odustajanje od vitalnog dijela sebe, što znači manje životne energije i manje snage za kreiranje života kakav zaista želimo živjeti.

Tomica Šćavina, veljača 2017.
Kolumna je objavljena u magazinu Sensa.

21.03.2017