Kraj unutarnjeg kritičara



Otkrijte nešto o sebi i drugima kroz primjere

iz života.


Saznajte kako je Nikolina izašla iz začaranog

kruga samokritike.

 


Nikolina* ima 40 godina, zadovoljna je svojim poslom, sretna je u svojoj petogodišnjoj vezi, ali nikako da postane zadovoljna sama sobom. Ima problem što ne cijeni i ne vrednuje ono što napravi, tako da je u svojim uspjesima sasvim prestala uživati. To mogu biti mali svakodnevni uspjesi kao što je ukusno napravljen ručak ili veliki uspjesi kao što je pisanje projekta koji njenoj firmi može donijeti veliku financijsku korist. Što god napravi, nakon nekog vremena joj se to počne činiti bezvrijednim. Ono što joj ostaje u sjećanju na ručak je to što nije stigla napraviti desert, a ono što joj ostaje u sjećanju na izvještaj je tipfeler na strani tri. Detalj koji je «loš» ili «pogrešan» u njenom sjećanju uvijek zauzima središnje mjesto. Čak i kada nema ničeg «lošeg» ili «pogrešnog», Nikolina će to u svom sjećanju stvoriti, tako da će svoj rad usporediti s radom nekog tko je puno iskusniji i «bolji».

Tko je tu normalan?

«Želim se napokon riješiti tog oštrog kritičara koji mi stoji u glavi i pljuje po svemu što napravim», ogorčeno je rekla Nikolina. «Opišite mi tog kritičara», predložila sam, «Je li to uvijek ista osoba?» «Ne», odvratila je Nikolina, «To je kao da u glavi imam rupu kroz koju svako malo netko proviruje. U nekom trenutku je to moj šef, pa moja prijateljica, pa autor neke knjige o osobnom razvoju i tako dalje. Svi oni imaju neka svoja pravila prema kojima bih se ja morala ponašati i neka svoja mišljenja o tome što je dobro, zanimljivo ili kreativno». Nakon što je to izgovorila, Nikolina me zabrinuto pogledala: «Sada, dok to izgovaram naglas, čini mi se da mi je u glavi poprilična gužva. Jesam li ja normalna?» Na ovaj njen komentar sam se morala nasmijati, nakon čega sam ju utješila objasnivši joj da je to sasvim normalno.

«Kad kažem ´normalno´, mislim da je uobičajeno, što ne znači da je to najbolji način funkcioniranja. Većina ljudi u glavi ima ´rupu´ o kojoj pričate. Neki smatraju da ih stalno gleda Bog, a neki smatraju da ih stalno nadgleda suprug ili majka. U svakom slučaju, takvi podstanari u glavi su nešto uobičajeno. «Ali, ja tu rupu hoću maknuti!», protestirala je Nikolina, «Je li to znači da ću onda biti nenormalna?» Ovaj put smo se zajedno nasmijale, nakon čega sam ja sam komentirala kako sam po tom kriteriju i ja nenormalna.

«Po mom mišljenju, ´biti normalan´ ne znači ´biti prosječan´», komentirala sam. «A što po vama znači ´biti normalan´?», upitala je ona na što sam joj odvratila da joj na to pitanje neću odgovoriti, jer mi se čini da bi i mene automatski stvrstala među promatrače u svojoj glavi. «Ja bih bila zadužena za procjenjivanje normalnosti, zar ne?», upitala sam je, na što se ona nasmijala i potvrdno kimnula glavom. Normalnost je relativan pojam», rekla sam, «Ono što je jednoj osobi normalno, drugoj nije.»

Prve kritike

Nakon što smo riješile pitanje normalnosti, krenule smo u istraživanje tog unutarnjeg oka koje Nikolinu stalno kritički nadgleda. Predložila sam joj da zatvori oči i da zamisli kako ju kroz «rupu u glavi» motri neka osoba iz njene obitelji. «To je moja sestra», automatski je odgovorila, «Starija je od mene sedam godina, uvijek me kritizirala i govorila mi da sam glupa i nesposobna.» «Odlično», komentirala sam, «Sada znamo gdje je priča počela».

Objasnila sam joj da smo svi na kritiku bili najosjetljiviji dok smo bili djeca. Onda su stariji s nama mogli raditi što hoće samo zato što smo bili mlađi i, u odnosu na njih, bespomoćni. Naročito je gadno kada nas kritizira i omalovažava netko tko je član obitelji, jer smo kao djeca biološki programirani da onima o kojima smo ovisni (roditeljima, starijoj braći i sestrama) vjerujemo i da ih volimo.

«Ja nikako nisam mogla shvatiti kako ona može biti takva», komentirala je Nikolina, «Zapravo, kada malo bolje razmislim, ona je i dalje prema meni takva. Čujemo se i vidimo rijetko, ali ona se i dalje tu i tamo na mene izdere i uvijek rado kritizira ono što radim.» Kada sam ju upitala kako se u takvim situacijama postavlja, Nikolina je odgovorila da ne reagira jer je na to navikla. Predložila sam joj da se od takvog «nereagiranja» odvikne, jer više nije dijete i dovoljno je snažna da se starijoj sestri suprotstavi ili joj kaže što zapravo o njoj misli.

Upitala sam ju da li cijeni ono što je njena sestra u životu postigla na što je odgovorila da njena sestra, po njenom mišljenju, vodi stereotipan život i da sa svojih 47 godina nije napravila ništa od onog što je željela i planirala. Objasnila sam joj da je to za «kritičare» tipično. Onako kako svojim kriticizmom ruše druge, tako ruše i sami sebe. To je, jednostavno, dvosmjerna ulica. «Jeste li i vi kritični prema drugima?», upitala sam Nikolinu na što se ona blago zacrvenjela rekavši da često primjećuje tuđe greške i mane, ali to zadržava za sebe.

Svoji kriteriji - svoj mir

Kako bi njena ‘rupa u glavi´ zacijelila, Nikolini sam dala nekoliko savjeta:

 - da sestri kaže što zaista o njoj misli i da se prestane pitati «Zašto je ona takva?», te da se počne pitati «Kako se ja pored nje osjećam?».

 - da se pomiri s tim da će uvijek biti onih koji će vrednovati njen rad i onih koji će ga obezvrijeđivati. Ovi prvi joj moraju postati važniji.

 - da se prisjeti da grubost njene sestre proizlazi iz osjećaja manje vrijednosti. Ljudi s malim kapacitetom za otkrivanjem vlastite vrijednosti ne znaju drugačije nego osjetiti svoju snagu kroz poražavanje drugih.

 - da svaki put kada primijeti kako joj netko proviruje kroz ‘rupu u glavi’ prebaci svoju pažnju iz glave u grudi i malo se smiri. Na taj način će samoj sebi stalno davati poruku kako joj je od ‘oka koje promatra’ njen unutarnji mir važniji.

Nikolini su ovi savjeti uistinu pomogli. U samo tri mjeseca, postala je puno zadovoljnija sobom i svojim uspjesima. “Najviše od svega mi je pomogao vaš komentar da nema objektivnog kriterija za normalnost”, pri našem zadnjem susretu rekla je Nikolina, “To me natjeralo da počnem graditi svoje vlastite kriterije i u vezi svega ostalog. Po tim novim kriterijima, ja sam u svemu čega se dohvatim izvrsna”, rekla je i nasmiješivši se dodala, “I napokon sam se pomirila s činjenicom da nisam normalna!”

--------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

* Imena i drugi osobni detalji su izmijenjeni radi zaštite privatnosti


Tomica Šćavina, srpanj 2010.
Članak je objavljen u magazinu Sensa.

05.07.2010