Sreća nadohvat ruke
Otkrijte nešto o sebi i drugima
kroz primjere iz života.
Saznajte kako je Lidija osvijestila
svoju sklonost idealizaciji i prestala
tražiti sreću u maštanju
o svijetloj budućnosti.
Lidija* ima 35 godina, živi sa suprugom u Zagrebu i bavi se pilatesom i shiatsu masažom. Potražila je pomoć iz jednog pomalo neobičnog razloga: željela bi imati dijete, ali ne može zatrudnjeti. Vjeruje kako u sebi ima neke emotivne blokade koje ju spriječavaju da postane majka i kroz rad samnom bi ih se željela riješiti. Dala sam joj do znanja da joj ne mogu pomoći da zatrudni, ali joj mogu pomoći da se bolje nosi sa situacijom u kojoj se trenutno nalazi. Osim toga, predložila sam joj da kroz zajednički rad otkrijemo zašto se tako očajnički drži majčinstva kao jedinog mogućeg izvora sreće i zadovoljstva.
U prvom razgovoru s Lidijom, otkrila sam da je izrazito sklona idealiziranju. O majčinstvu je pričala kao o nekom blaženom stanju u kojem će ona napokon biti ona. Bila je uvjerena da će ju bezuvjetna ljubav koju će osjećati u odnosu s djetetom napokon učiniti sretnom i ispunjenom. Pitala sam ju da li joj taj osjećaj sreće i ispunjenja već dugo nedostaje, na što je potvrdno kimnula glavom odgovorivši: «Cijeli život.»
Postoji nekoliko tipičnih «idealnih stanja» prema kojima mi ljudi najčešće stremimo: idealna veza, idealan posao i idealna obitelj. Nazivam ih «idealnim stanjima» zato što ono što nas privlači nije sam cilj (veza, posao, obitelj), već stanje u kojem zamišljamo da ćemo biti kada taj cilj postignemo. To stanje bismo mogli opisati kao kombinaciju ispunjenja, smisla, mira i sreće.
Tri svjetlucave zamke
Lidija je upala u sve tri zamke: vjerovala je u idealnu vezu, idealan posao i idealnu obitelj. Najprije je bila uvjerena da će u željenom «idealnom stanju» biti kada bude u sretnoj vezi. I zaista, nakon što je upoznala sadašnjeg supruga, bila je uvjerena da je njihova ljubav smisao njenog života. Međutim, nakon nekog vremena je počela osjećati da joj nešto fali, pa se počela pitati je li to zaista «prava ljubav» ili bi trebala krenuti u potragu za nekim drugim.
Sumnja u vezu joj je postala neka vrsta konstante. Stalno je osjećala da joj «nešto fali». Pitala sam je osjeća li da joj «nešto fali» i kada je sama. Kimnula je glavom i nakon nekog vremena shvatila da nije problem u vezi, već u njenim očekivanjima da joj partner pruži ono što nije u stanju pružiti samoj sebi: osjećaj svrhe i ispunjenosti.
Sljedeća zamka u koju je Lidija upala bio je «idealan posao». Do svoje tridest i druge godine radila je dosadan pravni posao u pravosuđu. Pravo ju nikada nije zanimalo, ali strogi otac (odvjetnik) ju je natjerao da krene njegovim stopama. Oko tridesete je počela tragati za onim što ju zaista u životu zanima, pa je krenula na edukaciju iz pilatesa i shiatzs-masaže. Vjerovala je u ono što Indijci nazivaju «dharmom» ili životnom misijom. U trideset i četvrtoj je uspjela ostvariti svoju «dharmu» - otvorila je vlastiti obrt i danas radi ono što zaista voli, međutim, nakon posla zna biti iscrpljena, ljudi su joj naporni... Sve u svemu, nije sretna i ispunjena kao što je očekivala da će biti.
Dakle, Lidija je shvatila da njena formula za sreću nije ni u vezi, ni u poslu koji voli raditi. Naravno, draže joj je biti u sretnom braku i baviti se shiatsuom i pilatesom, nego biti sama i raditi u pravosuđu, međutim «idealno stanje» joj je opet izmaklo. Točnije, opet se preselilo dalje u budućnost, u ideju o majčinstvu.
Iz fantazije u realnost
Objasnila sam Lidiji da je težnja ka «idealnom stanju» neka vrsta lažnog izbavljenja. Kada nam se sadašnjost ne čini baš sjajnom, uvijek se možemo zakačiti za sliku sjajne budućnosti. Međutim, ti svjetlucavi ciljevi su zapravo kradljivci sreće. Zbog toga što oni tamo negdje sjaje, čovjek je zakinut za svoj sjaj tu gdje jeste. Takva fiksacija je neka vrsta udice za pecanje samog sebe. To je kao da smo lansirali dio svoje životne energije u sliku budućnosti i zatim stremimo ka toj životnoj energiji jer nam ona nedostaje. A kad se zaista upecamo, kada ostvarimo cilj, slijedi razočaranje. Jer, ni dijete, ni posao, ni veza nas ne oslobađaju od samih sebe. Točnije, od onog dijela sebe koji treba izbavljenje.
Nakon nekoliko dolazaka, Lidija je shvatila da majčinstvo ne bi bilo rješenje njenog problema, već samo još jedno u nizu razočaranja. Mada bi vjerojatno bila divna majka, ubrzo bi shvatila da ni to nije «idealno stanje» kojem je oduvijek težila. Kada je shvatila da «idealno stanje» zapravo ne postoji, Lidija se silno rastužila. Shvatila je da je stalno željela živjeti u svijetu koji je ljepši i bolji nego što to ovaj svijet, u realnosti, jeste. Majčinstvo je bilo samo još jedna od tih «idealiziranih slika» svijeta. U toj njenoj fiks ideji nije bilo ni porođajne boli, ni neprospavanih noći, ni majčinske zabrinutosti. Sve što je željela bili su sretni trenuci s djetetom ispunjeni bezuvjetnom ljubavlju.
Okorjelom idealistu je jako teško prihvatiti da je svijet «takav kakav jeste». Nakon što su Lidijini ideali vezani uz partnersto, posao i majčinstvo pali, morala se suočiti s velikom količnom tuge koju je nosila u sebi. Tek nakon što je isplakala sva svoja velika očekivanja, bila je spremna sagledati majčinstvo puno realnije. Uz moju pomoć, prestala je u tome tražiti spas, fantazirajući o «idealnom stanju» koje bi joj majčinstvo donjelo i počela se sve više orijentirati na podizanje kvalitete življenja u sadašnjosti. Ljubav koju je namijenila djetetu odlučila je dati sebi. Počela se njegovati, cijeniti svoje osjećaje i poštivati svoju potrebu za vremenom provedenim u samoći.
Malo po malo, Lidijina svakodnevnica je postajala sve više nalik «idealnom stanju» kojem je težila. Naravno, ne u potpunosti, jer «idealno stanje» je ipak idealizirano, a ne realno. Međutim, sadašnjost joj je postala tako dobra da više nema baš nikakvu fiksaciju na majčinstvo. «Dogodi li se, super», pri jednom od naših zadnjih susreta mi je rekla Lidija, «A ako se ne dogodi, imat ću vremena za toliko drugih zanimljivih stvari u životu.»
--------------------------------------------------------------------------------------------------------------
* Imena i drugi osobni detalji su izmijenjeni radi zaštite privatnosti
Tomica Šćavina, lipanj 2010.
Članak je objavljen u magazinu Sensa.
07.06.2010
