Kako zavoljeti sebe?

 

Načina na koje možemo zanemariti, obezvrijediti ili napustiti sebe je bezbroj.

Na svu sreću, jednako toliko ima i načina na koje se možemo voljeti.

 

Voljeti sebe zvuči tako logično, uobičajeno, prirodno. Kao da je to najjednostavnija stvar na svijetu. Bilo bi divno kada bi to zaista bilo tako, kada bismo se mogli pogledati u ogledalo, namignuti si i reći: «Od danas se volim» i - to je to. Međutim, na tom, mentalnom nivou («odlučujem se voljeti»), ljubav prema sebi je tek skup riječi. Ispod te, generalne odluke, krije se još niz svakodnevnih odluka koje često ne povezujemo s pažnjom i ljubavlju prema sebi. Kao na primjer, hoću li:


· pristati na druženje s ljudima koji me iscrpljuju?
· dopustiti sitnicama da mi odvrate pažnju od mojih istinskih prioriteta?
· razbijati glavu tražeći način za ispunjavanje tuđih očekivanja?
· poslušati glas straha koji kaže «nećeš uspjeti»?
· učiniti ono što drugi žele kako ne bih ispala sebična?
· zaboraviti na svoje životne snove i nastaviti gledati TV?
· zašutjeti i pognuti glavu kada me netko uvrijedi?
· pretrpavati se poslom zaboravaljajući se odmarati?


Načina na koje možemo zanemariti, obezvrijediti ili napustiti samoga sebe je bezbroj. Na svu sreću, jednako toliko ima i načina na koje se iznutra možemo voljeti. No, najprije ćemo obratiti pažnju na ono što nas u tome može zaustaviti. Dva najveća otrova koja onemogućuju ljubav prema sebi su: uloga žrtve i samoljublje. Prvi otrov se temelji na bacanju sebe u sjenu, a drugi se zasniva na obrnutom sjenčenju – zatamnjivaju drugih kako bismo istaknuli, osvijetlili sebe.

Trpjeti ne znači voljeti

Kao i u bilo kojem drugom odnosu (prema partneru, djetetu, psu, univerzumu), ljubav prema sebi se razvija. Stvara se kroz upoznavanje, suosjećanje i njegovanje sebe. Osim što nas čini mirnijima i sretnijima, razvijanje ljubavi prema sebi je i pokazatelj univerzalne odgovornosti prema drugima. Jer, kada smo iznutra, sa samima sobom ok, puno bolje djelujemo i u svim drugim aspektima života. Na žalost, u današnjem društvu se, po tradiciji, vrlo često veliča i njeguje uloga žrve. Imamo kolektivnu, generacijski prenesenu zabranu na voljenje sebe i programiranu uputu da nauštrb sebe moramo paziti na druge. No, sve dok ljubav mjerimo prema tome koliko smo spremni «zgaziti sebe», vrtjet ćemo se u začaranom krugu, jer takvi, «zgaženi» nemamo kapaciteta voljeti.

Poziciju žrtve lako možemo prepoznati. Evo nekoliko vrlo jasnih pokazatelja da nam se ta mučna uloga uvukla (ili nam se polako uvlači) pod kožu:


· ako izrazito želimo pomagati drugima, a ne možemo pomoći sebi
· ako zbog osjećaja krivnje stalno preispitujemo svoje ponašanje
· ako vjerujemo onima koji ne vjeruju u naše sposobnosti
· ako često osjećamo bespomoćnost i samosažaljenje
· ako smo okruženi ljudima koji se stalno žale
· ako se često osjećamo iskorišteno
· ako ne znamo reći «ne»

Ako smo većinu života proveli stalno radeći nešto za druge, može nam biti jako teško prebaciti sklopku i početi odlučivati, istraživati život i uživati u njemu prvenstveno radi sebe. Ključnu spoznaju u toj igri (neželjenih) uloga možemo izraziti rečenicom: «Da bismo voljeli druge ne moramo prestati voljeti sebe.» U svojoj vlastitoj koži, odnosno, sami sa sobom provodimo 100 % svog životnog vremena. To je odnos koji najduže traje i koji osjećamo (kako u svojim tamnim, tako i u svojim svijetlim tonovima) konstantno. Zato nije pogrešno voditi računa o sebi. Povremeno staviti sebe na prvo mjesto nije sebično, već realno i logično.

Samoljublje ili ljubav?


Univerzalnog kriterija za razlučivanje što jeste, a što nije sebično – nema. Uvjek će postojati ljudi koji će nas iz ovog ili onog razloga smatrati sebičnima. Važno je da smo mi sami sa sobom na miru u vezi svojih odluka i želja. Nemoguće je zadovoljiti sve te vanjske poglede. Štoviše, težiti tome, pokušavati udovoljiti svim tim različitim zahtjevima može nam samo narušiti sliku o sebi i ugroziti samopoštovanje. Kada se previše ogledamo u očima drugih, to je znak da se ne volimo dovoljno ili da se ne volimo na zdrav način.

Dakle, s jedne strane imamo samozaljubljenost (nezdrav narcizam) i ljubav prema sebi (zdrav narcizam). Kako razlikovati jedno od drugog? Kako povući jasnu granicu? Kako možemo biti sigurni da se iz vlastite nesigurnosti nismo malo samo-zaljubili?

Narcizam je veličanje sebe koje se zasniva na vlastitim fantazijama i na podcjenjivanju drugih. Dominantan osjećaj koji narcisoidnu osobu motivira na djelovanje je zavist, a zavist je upravo odsustvo ili suprotnost ljubavi. Mitološki Narcis je osuđen na patnju zbog samozaljubljenosti koja se manifestira u čežnji za vlastitim odrazom u vodi. On istinsku ljubav (ni prema sebi, ni prema drugima) ne može ostvariti, jer je privučen samo sobom, a na najmanji dodir usana njegov lik se rasipa u vodi. Vlastita krhkost mu onemogućuje uspostavljanje bliskosti.

Suvremeni Narcis je također opčaran svojim odrazom. Opsjednut je svojim izgledom, uspjehom, položajem u društvu. Ono što on (ili ona) u drugima vidi je samo slika vlastite ljepote, uspjeha, važnosti. Stvarni ljudi, sa svojim kvalitetama i manama, sa svojom osobnošću i svojim jedinstvenim životnim pričama su sami po sebi nebitni. Cilj je zasjati u tuđim očima kako bi se zakamuflirala unutarnja praznina. Cilj je impresionirati, zadiviti, osvojiti.

S druge strane, zdrav narcizam je preduvjet za kvalitetan, uspješan život. On je temelj samopouzdanja i pozitivne slike o sebi. To je ono što u ovom članku znači «voljeti sebe». Doživljavamo li se prosječnima i zamjenjivima, teško da ćemo moći napredovati ka ispunjavanju svojih životnih snova. Ne vjerujemo li u sebe i u svoju autonomiju, lako ćemo potonuti u ovisnički odnos ili dopustiti da našim životom upravljaju drugi. Zdrav narcizam, odnosno ljubav prema sebi, u život unosi osjećaj psihičke stabilnosti i sklonost individualizmu i kreativnosti.

Njegovati, razumjeti, prihvatiti

U self-help literaturi često možemo pročitati kako je moguće «naučiti» voljeti voljeti sebe. Uzmememo li samo mentalni aspekt cijele priče, zaista možemo donijeti niz odluka tipa: ´od sutra ću redovito vježbati´, ´ljudima koji stalno nešto od mene traže napokon ću početi govoriti «ne»´ ili ´svako jutro ću si pred ogledalom ponavljati: Bravo, samo naprijed!´. Međutim, te «naučene lekcije» neko vrijeme traju, a zatim ishlape, poput gradiva za ispit nakon što smo ga «prošli». Efikasne su kao i limunada za vrućeg ljetnog dana. Malo nas rashlade, a zatim, ako se na dubljem nivou ništa ne pokrene - sve ostaje kao što je bilo i prije.

Pozitivna afirmacija može biti kratkotrajno osvježenje za um koji je navikao ponavljati: «ne vrijediš», «nesposobna si», «srami se» i slično. Dugotrajnija promjena se ne zasniva na samouvjeravanju, već na razumijevanju specifičnog uzroka problema i dubljoj emocionalnoj transformaciji. Voljeti sebe nije lekcija koja se može samo tako usvojiti. Budimo realni - možemo li voljeti sebe i onda kada smo tužni, ljuti, prazni ili posramljeni? Ako možemo imati suosjećanja prema sebi i prihvaćati se i onda kada smo «takvi», onda ti osjećaji više nisu tako strašni.

Promatramo li ljubav prema sebi kao ideal, kao «osjećaj nad osjećajima», onda možemo reći da bismo sami sebe trebali bezuvjetno voljeti. No, takva ljubav prema samome sebi je prije duhovni mit nego li stvaran osjećaj koji je moguće osjećati u svakodnevnici. Bezuvjetno voljeti možemo bebu, dijete, jer nas raduje samo njegovo postojanje. Zrela partnerska ili prijateljska ljubav nije bezuvjetna. Ona je uvjetovana kvalitetom ponašanja. Upravo zbog mita o bezuvjetnoj ljubavi žene ostaju s muževima koji ih tuku ili djeca ostaju na doživotnoj usluzi roditeljima koji ih maltretiraju.

Zrelu ljubav ćemo pokloniti nekome tko nam jednako tako uzvraća pažnjom, privrženošću, odanošću, odnosno, vlastitom ljubavlju. Na sličan način, ljubav prema sebi također ovisi o tome koliko si poklanjamo pažnje, koliko se njegujemo, razumijemo, prihvaćamo. Nerealno je težiti voljeti sebe van svake mjere, bezuvjetno. Ljubav prema sebi koja nije bogolika, već realna i ljudska može nam otvoriti oči za neizmjerna životna zadovoljstva. «Voljeti sebe» nije tek puka parola, a nije ni jednostavna, ali čvrsta odluka. To je cjeloživotni put otkrivanja i upoznavanja sebe.

Tomica Šćavina, kolovoz 2009.
Članak je objavljen u magazinu Sensa.

26.08.2009